U teškim vremenima pod osmanskom vlašću, kad su sloboda, narodna svijest i nacionalna kultura bili potlačeni i progonjeni, pojavili su se u Bosni, u Brčkom dvojica ljudi – Niko Kojdić i Adži Afiz – koji su, po svjedočenju mnogih, među najpogubnijim predstavnicima tiranije, zuluma i narodne nesreće.
U Brčkom i Bijeljini, njihova imena su odjekivala ne kao imena građana ili političara, već kao simboli terora, izdaje i mržnje prema svemu što je srpsko.
Niko Kojdić i Adži Afiz – to su bile dvije najistaknutije ličnosti u Brčkom. Ali istovremeno i dva najveća zulumćara, dva najpodlija i najnečovječnija karaktera, dvije najužasnije narodne krvopije. Prvi je bio nametnuti diktator Srba, drugi nametnuti diktator Turaka. Jedan je intrigirao krštene, a drugi nekrštene. U svakom slučaju, obojica su bili zakleti neprijatelji Srba – kako pravoslavnih, tako i muhamedanaca.
U vrijeme Osman Topal-paše, ova dvojica su bili za narod ono što su janičari bili u svoje vrijeme. Ko im se nije dopadao, ko nije išao po njihovoj volji, ko je ispovijedao iole slobodoumnija načela, ko je pokazivao srpski duh – taj je bio ubijan, vješan, prognan, uništavan. Škole, crkve, učitelji, sveštenici, trgovci, seljački svijet – jednom riječju, sav narodni život bio je izložen samovolji i nasilju ove dvojice siledžija.
Osim bezbroj sitnih nedjela koja su počinili u to vrijeme, bili su – prema svjedočenju – i saučesnici u ubistvu kneza Mihaila. Naime, u dogovoru s Osman Topal-pašom, dali su na tu svrhu 6.000 dukata, vjerujući da će nakon ubistva postati poglavari potlačene Srbije. Tri najpouzdanija svjedoka iz Bijeljine pričala su da su Kojdić i Adži Afiz lično otišli na sastanak s dvojicom ubica u Bijeljinu, kada su se ovi vraćali iz Sarajeva, i da su tamo, u jednoj turskoj kući, proveli tri dana, dajući im uputstva za izvršenje paklenih namjera. Po povratku iz Bijeljine, obojica su počeli da prijete narodu, hvaleći se kako će uskoro jedan od njih postati „vezir u Beogradu“, a drugi „knjaz srpski“. NJihova sujeta išla je dotle da se Kojdićeva žena ponosito nazivala „knjaginjom“, i time plašila druge žene riječima: „Moj će čovjek postati knjaz Srbije, pa ćete vidjeti šta će biti!“
Razumije se da su ovakve iluzije mogle naći mjesta samo u uobraženoj glavi Kojdića i njegove pokvarene supruge. No, ipak se činilo da je Kojdić u svemu prevazilazio svog saborca Adži Afiza — ovaj je bio siromašniji i manje uticajan. Kojdića su, međutim, dočekivali kao „cara“, i gdje god se pojavio, narod je osjećao strah, jer su znali da u njemu stoji sva sila i vlast Osman Topal-paše, pred kojom je svaka „raja“ morala biti žrtva.
Sa padom Osman Topal-paše, srećom, pala je i Kojdićeva moć. Izgubio je veliko dobro, što je, kako je sam govorio, „plakalo i moje deveto koljeno“.
Koliko je bio vezan za Osmana, najbolje su govorili događaji koji su se odigrali kada se pročulo da se paša vraća u Bosnu. Kojdić je priredio proslavu tog dana: čovjeku koji mu
je donio vijest poklonio je zlatan sat sa lancem u vrijednosti od 100 dukata, kuću je osvjetlio raznobojnim fenjerima i čašama u kojima je gorio zejtin, a priredio je i svečanu večeru na koju su bili pozvani svi opštinari.
Tada se klicalo: „Živio naš premilostivi sultan! Živio čestiti valija! Živio naš plemeniti Kojdić!“
U tim trenucima, niko nije smio ni da pomisli, a kamoli da kaže nešto protiv povratka narodnog mučitelja. Svi, od najmanjeg do najvećeg, bili su u strahu, puzeći u prahu pred Kojdićem i Osmanom.
Spregnut s „nekrštenima“, Kojdić je oklevetao Krsmanovića, koji je jedva uspio da spase glavu zahvaljujući hrabrosti i plemenitosti austrijskog konzula Omčikusa. Konzul ga je prebacio preko granice pod svojom zastavom. Kojdić je to učinio dijelom iz osvete, a dijelom u želji da se dočepa Krsmanovićeve radnje. NJegovo sadašnje bogatstvo bilo je, u suštini, narodna imovina koju je oteo uz pomoć turske vlasti. Istu sudbinu doživio je još jedan viđeni Srbin, koga je Kojdić oklevetao da „podstiče raju na odmetništvo“, te je i on morao pobjeći u Austriju, odakle se kasnije, uz velike troškove i pomoć prijatelja, vratio u domovinu. Takvih primjera mogli bismo nabrojati na hiljade.
Od početka prošle godine, pa sve do danas, kao da je u Kojdića ušao sam đavo. Pljačkao je, vrijeđao, ponižavao i radio sve što mu je padalo na um. Srbi obje vjeroispovijesti, seljaci i građani, bili su do kraja iscrpljeni njegovim zulumima. Prema svom starom načinu obogaćivanja, Kojdić je svake godine zakupljivao desetinu ili trećinu, pa ponekad i obje, čime je narod dovodio do prošnjačkog štapa. LJudi su umirali od gladi, kao stoka po ulicama.
„I ranije su nas jele razne zelenaške duše, ali ovakvog jada nije bilo“, govorio je narod, jer bar ranije nije ista stvar naplaćivana više puta, kao što je Kojdić radio – po dva, tri, pa i petnaest puta.
A da bi sve te nepravde i lopovluke prikrio pod zakone, angažovao je za narodne pare dva sveštena lica: protu Dimitrija Markovića iz Bijeljine i popa Aleksu, sadašnjeg arhimandrita manastira Trojice. NJihov zadatak bio je da „svjedoče“ na sudu u korist Kojdića – ma koliko to bila laž. Za tu uslugu, jedan je dobio 150, a drugi 100 dukata.
Lično smo bili svjedoci jedne sudske rasprave, u kojoj su seljaci tvrdili da su već platili porez koji se sada ponovo tražio. Dvadeset njih se zaklinjalo svim svetim, ali onda su se pojavila „dva prečasna balije“ — jedan sa arhimandritskim krstom, drugi sa protovskim pojasom — i tvrdili suprotno. Presuda: seljaci su morali ponovo platiti. Pouzdano je utvrđeno da su ova dvojica dosad u najmanje dvadeset slučajeva lažno svjedočili i opljačkali narod. Kada je Kojdić završavao svoju „poslovnu“ pljačku u Zvorničkoj i Bijeljinskoj nahiji, obično je dolazio u Brčko kod svog brata Adži Afiza, da i ovdje unosi nemir. Srećom, u Brčkom se više nije nalazio podli i bezobzirni proto Dimitrije, već grupa poštenih rodoljuba koji su bili bedem svakoj tiraniji. Oni su uspjeli da osujete mnoge Kojdićeve i Afizove paklene planove. Uznemiren njihovim otporom, Kojdić je govorio paši: „Dok se ne protjeraju te ličnosti, neće biti mira ni u sudu ni u carevini.“ On je mrzio svakoga ko mu nije dozvoljavao da opet „uzjaše“ narod, da ga muči kao u vrijeme kada ga je turska vlast kitila ordenima za „junačka djela“ nad sopstvenim narodom.
Kada je brčanska omladina osnovala srpsku čitaonicu, Kojdić to nije mogao podnijeti. Sa ogorčenjem i mržnjom napao je ustanovu, tvrdeći pred turskom policijom: „Vi spavate! Zar ne vidite da to nije čitaonica, već kovnica u kojoj se kuje propast Turske! Odmah je raskopajte!“ Jer čitaonica nije proizvodila pokorno „roblje“ za sluge kao što je on.
Nakon toga, pokušao je da podmetne nekoliko opštinara vlastima, koristeći se turskim špijunom — grčkim vladikom Paisijem — i izvjesnim Cincarom po imenu Apostol. NJihov jedini posao bio je da prisluškuju Srbe i donose tužbe vlastima.
Pošto ni to nije prošlo, Kojdić je zamolio pašu da otpusti narodnog učitelja, optuživši ga da širi „rusku propagandu“. Paša mu je odgovorio: „Kakva ruska propaganda! Ne dolazi mi više s tim budalaštinama.“
Kojdić se tada nalazio u Sarajevu, gdje je pokušavao da povrati staru vlast i ponovo uguši Srpstvo. Ali dobri ljudi govorili su da su mu dani odbrojani. NJegova je moć nestala kao dim. Mnogi koje je ponižavao sada su ponosno stajali i slobodno govorili šta misle.
NJegov pad bio je pitanje vremena.
Izvor: „Zastava“ 19. maj 1872. godine