Danski sistem školstva u predmetima posjeduje predmet o izučavanju empatije, kao predmeta gdje učenici imaju priliku iznositi svoje probleme i dileme kroz koje prolaze pred drugim vršnjacima i učešće cijelog razreda učestvuje u nuđenju rješenja i pomoći u prevazilazenju, a ujedno stavlja se u ulogu toga ko ima problem je prilika da učimo i u rastemo uz sagledavanje iz drugog uglaa na tuđe probleme, ali i empatično pristupimo problemima drugih. Zbog ovakvog sistema Danska na izvještaju o sreći i zadovojstvu tinejdzera zauzimala je nekoliko godina prva mjesta na UN-ovim izvještajima.
Empatija nam pomaze da razumijemo druge, pomaze u izgradnji odnosa, sprečavaju vršnjačko nasilje ali imaju tendenciju da budu uspješniji jer su više usmjereni na ciljeve.
Kada sagledamo situaciju u okruzenju, ali i kod nas, možemo vidjeti samo posljedice. Posljedice su planiranja masovnih ubistava drugih vršnjaka, roditelje koji na svaku umetnutu varnicu kroz medije šalju zapaljive komentare po društvenim mrežama, medije koji nas svakodnevno bombarduju o zastrašivanju sa mogućnošću sukoba, i masovnom izazivanju ludila u kojem se nalaze građani naše zemlje. Mladi su kroz svakodnevno izlaganje ovakvim sadržajima, roditeljima koji nisu nikakav uzor svojoj djeci modeli koje oni samo kopiraju, uz sve one sadrzaje koji nisu primjereni za njihovu dob kasnije ispoljavaju tako što se vrlo često završavaju kobno, ili uz posljedice po mentalno zdravlje.
Šta im nudimo?
Ukoliko nismo u mogućnosti da kod djeteta izgradimo neku vrijednost, koju će nositi, s kojom će se identifikovati, onda mu kupujemo vrijednost s kojom će mahati, jer nema čim drugim. Odrasli kupuju skupocjene strvari kako bi nadopunili vlastiti nedostatak vrijednosti i tako ,,porasli” u očima drugih ljudi, gurajući pod tepih sve svoje probleme, nadajući se da će neka skupocjena torba ili komad odjeće prikriti nasreću koja nas je zatekla, ne pokušavajući pristupiti rješavanju nakupljenih problema. Takve obrasce djeca samo kopiraju, jer uviđaju da ne moraš da se boriš, trudiš, radiš da bi postigao neku vrijednost, nego mozeš da je ostvariš i nekom kupovinom. Takvi, odrasli u modelu da ne razgovaraju o svojim problemima, uče od drugih da je slabost sramota, razgovor o svojim osjećajima degradirana i obesmislena, a onda kada se desi neki nemili događaj svi se pitamo:
Gdje su ti roditelji? Šta je škola poduzela? A oni su samo slijed svih gore pobrojanih dogadjaja, naših propusta i kreiranja ,,praznih vrijednosti” s kojom se djeca identifikuju, i medijskih sadrzaja, koji su sve drugo samo ne ono što treba da čitamo i gledamo. I političara koji zadržavaju svoje pozicije nudeći ratnu retoriku I svjesno održavaju situaciju beznađa.
sci. Edina Osmić-Šadić,
psihoterapeut