U svojoj poznatoj XI. Tezi o Feuerbachu, Marx je govorio kako su filozofi dotad nastojali interpretirati svijet, a da je sada vrijeme da ga se mijenja. Međutim, iz današnje suvremene perspektive, ispostavit će se da je Marx bio u krivu.
Svijet, posebice zahvaljujući procesima globalizacije i tehnologizacije, te razvitkom medija i masovne komunikacije , kao ljudska rasa mijenjali smo u posljednjih trideset godina toliko koliko se mijenjao od antičke Grčke pa do kraja prethodnog stoljeća. Rezultate tih tektonskih, naglih i destruktivnih promjena osjete se ne samo na političkom, nego i na egzistencijalnom nivou svakog pojedinca, koji nomadski luta kroz labirinte „fluidne modernosti“, tragajući za vlastitim identitetom i smislom.
Upravo zato je potrebno izvršiti inverziju Marxove teze i reći da je danas više nego ikada potrebno ponovno interpretirati svijet, obzirom da je mali broj onih koji promišljaju, a još manje shvaćaju što se uopće danas događa, pogotovo kada je riječ o geopolitičkim tokovima u svijetu odnosno u samom srcu svijeta – Bliskom Istoku.
Geofilozofija Bliskog Istoka podrazumijeva geneaološku eksplikaciju semitske samoidentifikacije, kulturalnog i političkog identiteta, koji se neminovno etablirao i konstituirao spram vlastitog geografskog položaja, te unutar dva okvira kozmoloških referenci: Svetog i profanog, odnosno eshatološke determiniranosti i ciklične povijesnosti Svetog, te „ovozemaljskog“ i pragmatično-naturalističkog, ogledanog ponajprije u naftnim resursima i trgovinskim koridorima koje posjeduje.
Bliski Istok kolijevka je svjetskih civilizacija, praiskon, centar i duhovni pravac svih monoteističkih religija, ali ujedno i konačno prebivalište „kraja povijesti“ istih. Zbog toga je to područje determinirano dinamikom vječnog rata (kako vanjskog, tako i unutarnjeg), koji je primarno duhovni, a koji se vodi na vojno-oružanom, ekonomskom, strateškom i tehnološkom planu.
S jedne strane, židovski cionizam koji svoje „franšizne partnere“ (ne)svjesno ima u evangelizmu i neo-selefizmu, bori se za uspostavu platforme za konačni dolazak židovskog Mešijaha (Dedždžala ili Antikrista), a koja se na geopolitičkoj karti Bliskog Istoka proteže od Nila do Eufrata. Iako je cionizam nastao kao politički pokret sekularnih Židova u Europi, uspio je stopiti u svoj ideološki diskurs ključne ideje totalitarnih ideologija i vremenom se uspio zaogrnuti plaštom osnovnih simbola, setom vjerovanja i ritualima judaizma. Time je cionizam dobio sve karakteristike suvremene građanske, odnosno političke religije, iza koje u svakoj točki stoje religijski arhetipovi: egzodus, izabran narod, Obećana zemlja, žrtvovanje, smrt i obnova.
Egzodus Židova iz Europe, kao Bogom “izabranog” i biološki predodređenog, “superiornog” naroda, kojemu je, kroz žrtvu i stradanje u holokaustu, “povijesna nužnost” vraćanje u Obećanu Zemlju, na kojoj pod svaku cijenu mora “obnoviti” svoju državnost i opstojnost (kroz gradnju Trećeg Hrama), pa čak i pod cijenu uništavanja svih biološki, kulturološki, religijski i nacionalno “inferiornih” naroda, bio je i ostao ideja vodilja cionizma.
Ti religijski arhetipovi su, u svojoj samoj suštini, “prazno mjesto političke legitimacije” (R.Bellah) i “sekularizirani teološki pojmovi” (C.Shmitt), koji za cilj imaju ne samo stvaranje etnički čiste države Židova utemeljene na protjerivanju, genocidu, oduzimanju teritorije, teroru i zločinu nad “inferiornim” narodima (sunnitskim Palestincima , šiitskim Libanoncima i arapskim kršćanima), već i diskriminaciji svih ostalih Židova, uključujući Sefarde, Mizrahe i Falaši Židove, koji nisu rasno i biološki dovoljno “Židovi”, te zbog toga nemaju isti položaj i status, pa čak i prava doseljeništva u “Izrael”.
S druge strane, kao protuteža cionizmu stoji revolucionarni islam, najviše zastupljen u šiitskom muslimanskom umu, koji je krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća politički artikuliran i aktualiziran kroz tzv. „pokret potlačenih“ (harakat al mustad’afin), čija je fundamentalna filozofska postavka utemeljena u historijsko-povijesno determiniranoj borbi protiv buržoaske klase tlačitelja i uzurpatora, prema kojoj je krajnji cilj žrtvovanjem osvjedočiti islamske principe u praksi, kako bi se uspostavila platforma za dolazak Obećanog Spasitelja Imama Mehdija.
Tim žrtvovanjem i osvjedočenjem (šehadet), za muslimanski šiitski um, smrt mučenika (šehida) je nova moć, odnosno „alternativna ekonomija Duha“ (A. Dugin), koja se reflektira na eshatološku spremnost šiitskog svijeta za „konačni obračun“ protiv Antikrista utjelovljenog u arogantnim globalističkim silama okultne kabalističke oligarhije. U novijoj političkoj povijesti, takav filozofski i religijski svjetonazor aktualizirat će se pod imenom „Osovina Otpora“, koja na svojoj strani ima i pojedine sunnitske grupe poput Hamasa, Islamskog džihada i sl.
S treće strane, sekularizirani islam zastupljen u sunnitskom muslimanskom umu, raspadom velikih dinastičkih carstava (a ujedno i nestanka hilafeta), uvozom nacionalizma i kreiranjem „zamišljenih zajednica“, lišen je u potpunosti eshatološke funkcije, što je uzrokovalo zatvaranje etničkih i nacionalnih zajednica sunnija u svoje primarne kulturološke krugove, iz kojih svatko djeluje zasebno, orjentirajući se isključivo prema vlastitim nacionalnim interesima i usvajajući jedan pragmatistički pristup u političkoj praksi. Sunnitski sekularni islam se time ponegdje konvergira, a većinom divergira shodno partikularnim interesima svake etničko-kulturalne zajednice. Pa tako na primjer, Turska službena politika danas zasniva se na pan-turkijskim nacionalističkim idejama stvaranja tzv. „turskog svijeta“, bajpasirajući arapski svijet, osim kada se turski nacionalni interes konvergira s interesima „Arapske lige“, koju predvodi Saudijska Arabija zajedno s ostalim zemljama Zaljeva. „Arapska liga“, također prema istom receptu, stvorena je kao platforma za ostvarivanje pan-arapskih ideala i interesa sigurnosti, prevashodno protiv „Osovine Otpora“, pa je u kolokvijalnom izražaju često nazivaju i „sunnitskim NATO Savezom“.
Upravo ovaj sekularizirani islam kojeg na dva krila predvode Turska i Saudijska Arabija, predstavlja eklatantan primjer pragmatističke političke filozofije ogledane u principima „dobrog i razumnog dogovora“ i borbe protiv svega onoga što taj dogovor i dijalog onemogućuje. Takav pragmatizam je doveo do međusobne političke, ekonomske i vojne suradnje sa cionističkim režimom i pristupanja tzv. „Abrahamskom sporazumu“ normalizacije odnosa Izraela i sunnitskih zemalja.
Veoma je zanimljivo da je ovaj sporazum prema samom svom nazivu sekularizirani teološki pojam, koji u svojoj leksičkoj dubini označava „pomirenje“ zavađene braće Ishaka i Ismaila (Izaka i Jišmaela), odnosno dvojice potomaka poslanika Ibrahima/Abrahama od kojih su nastali židovski i arapski narodi. Radi li se tu o jednoj lijepoj Grimmovoj bajci „za laku noć“, ili je pak u pitanju duboki strateški i energetski plan izolacije potencijalne opasnosti Egipta, te Irana i Osovine Otpora? Pitanje na koje se odgovor sam nameće, definirano je još kasnih 60-ih godina, kroz plan izgradnje kanala Ben Gurion, kako bi se neutralizirao bilo kakav pokušaj blokade Sueckog kanala od strane Egipta, kakva se dogodila 1956. i 1967. godine. Obzirom da je Ben Gurion kanal projekt od iznimne strateške važnosti za Izrael, prema kojem bi Izrael imao direktan izlaz na Mediteran i suverenitet nad Akabskim Zaljevom, odnosno Crvenim i Sredozemnim morem, te istovremeno rješio bilo kakve prijetnje od strane Egipta (blokiranjem Sueca) i Irana (blokiranjem Hormuza), njegova izgradnja je prioritet koji nije još uvijek realiziran zahvaljujući palestinskom otporu, koji je operacijom „Oluja Al Akse“ osujetio planove izgradnje.
Podsjećanja radi, kanal je prema planu trebao (baš slučajno) prolaziti kraj Pojasa Gaze, zbog čega je bilo potrebno eliminirati, etnički očistiti i nasilno premjestiti svo palestinsko stanovništvo iz Gaze u okolne arapske zemlje, koje su (baš opet slučajno) pristupile pregovorima o potpisivanju „Abrahamskog sporazuma“.
Znači li pomirenje Abrahamovih sinova, Yitzaka i Jišmaela, miroljubivi i eshatološki nadahnut „Sporazum tisućljećja“, ili pak ekonomski i strateški projekt vrijedan milijarde dolara, u kojem nema ni Abrahama, ni Ismaela ni ni Ishaka, nego isključivo „boga Dolara“, već se pokazalo u realnosti, a tek će se raščarati dolaskom aktualne nove-stare Trumpove administracije koja u fokus primarnih pitanja ponovno stavlja „Abrahamski sporazum“, fizičko raseljavanje Palestinaca u Egipat i Jordan, te izgradnju multimilijarderskog grada Gaze – grada s prvim Trumpovim tornjem, namijenjenog izmasakriranoj djeci i ženama kojih više nema.
Elvin Delić Geofilozofija
Autor je magistar sociologije,prevodilac i istraživač u oblasti sociologije religije,teorija nacionalizma i kulture.
Geofilozofija Geofilozofija Geofilozofija Geofilozofija Geofilozofija Geofilozofija Geofilozofija
Ekskluzivno PISjournal