Danas je u Brki kod Brčkog održano obilježavanje godišnjice pogibije Zlatnog ljiljana i komandanta Envera Pamukčića, kao i Dan sjećanja na šehide MZ Brka.
Program je započeo podne namazom i učenjem Jasina na mezarju Brka, nakon čega su mnogobrojne delegacije položile vijence na spomenike šehidima i komandantu Enveru Pamukčiću. Delegacije su ovim činom odale počast onima koji su dali svoje živote za slobodu i mir.
U sklopu programa, u Domu kulture Brka prikazan je dokumentarni film i upriličen prigodan sadržaj posvećen sjećanju na heroje Brke.
Ovaj događaj okupio je predstavnike lokalne zajednice, organizacija te porodice i prijatelje šehida, koji su još jednom pokazali važnost čuvanja sjećanja na hrabre sinove ovog kraja.
“Soko je pao”
“Ja neću i ne želim da vodim vojsku (JNA) na Vinkovce i Vukovar.”
Ovo su bile riječi koje je 1991. godine prije početka same agresije na Bosnu i Hercegovinu izgovorio vizionar Enver Pamukčić Soko. Bosanac, Pobrklija, Brčak, Bošnjak, dobar sin, muž, komšija, dobar otac, sve je to bio ovaj slavni komandant, ali prije svega toga Enver je bio veliki čovjek i patriota, koji se jednom rodi u 100 godina.
Svi oni koji su ga barem malo poznavali znaju da se radi o izuzetnom borcu i heroju koji je u najtežim trenucima stao na čelo svog naroda. Poveo je svoj narod na putu ka slobodi i pri tome imajući na umu da nepravedna borba, koja je nametnuta njemu i njegovim borcima, može da ga košta i vlastitog života, što se na kraju i desilo.
Enver Pamukčić rođen je 15.4.1952. godine u Brki. Sin je Avde i Zurijete Pamukčić. Do početka agresije radio je kao ekonomista u PD „Posavina“, pored toga imao je i vlastitu farmu pilića. Dugi niz godina bio je strastveni lovac te aktivan i ugledan član šire društvene zajednice.
Enver je jedan od osnivača Patriotske Lige u Brčkom. Kao rezervni oficir JNA i kapetan po činu dobro je znao čime raspolažu agresorske snage.
Zbog toga je puno rizikovao, ali je sve činio da barem koliko-toliko narod pripremi na strašne dane rata koji su uslijedili.
Početkom maja 1992. godine postavljen je za komandanta IV. bataljona 108. Brigade u čijem su sastavu tada bili borci mjesnih zajednica Brka, Palanka, Ograđenovac, G. Rahić, Maoča, Rašljani, Ćoseti i Čande.
Svojim autoritetom i velikim zalaganjem stvara jedan od najboljih bataljona u našoj brigadi i široj okolini. Borci su ga voljeli i poštovali jer su znali da za komandanta imaju čovjeka koji ide ispred njih u svakoj akciji odbrambenog ili ofanzivnog karaktera.
Plijenio je svojom pojavom i vojničkim držanjem te vojničkim postupcima. Svi borci su za njega bili jednaki i za njih je uvijek imao vremena i razumijevanja. Zbog takvog svog odnosa prema njima oni su bez pogovora izvršavali sve njegove naredbe. Često je pred polazak u borbu svojim borcima govorio: “Momci, čuvajte se i znajte da heroj gine samo jednom a kukavica svaki dan.”
Sa svojim borcima Enver je vodio mnoge uspješne bitke. Nažalost, poslednju bitku, bitku svoga života, izgubio je na reonu Donjeg Rahića 14.12.1992. godine.
Tih dana vodile su se velike i teške borbe, linije odbrane su svakodnevno pomjerane te je vladao opći haos. Nakon što je Džemal Jukić Džemko uništio agresorski tenk, pao je pogođen, te izdahnuo na rukama svog komandanta. Komandant Enver uzima Džemkin ručni bacač, pogađa još jedan agresorski tenk, ali samo nekoliko trenutaka nakon toga, iako je imao pancir na sebi, metak pronalazi put do srca junačkog i Enver pada mrtav pokraj svog saborca Džemke.
“Soko je pao”, bile su to riječi koje su kružile među borcima, a u nevjerici zbog gubitka voljenog komadanta, niz lica njegovih boraca tiho su kapale suze.
Taj hladni decembarski dan 1992. godine zauvijek će ostati urezan u historiju naše domovine i brčanske regije.
Akcijom izvlačenja mrtvih tijela komandovao je Hamo (Muhamed Šećerbegović), rahićki komandant i heroj koji će i sam nakon nekoliko mjeseci poginuti.
“Soko je naš”, čulo se na motoroli kada je Hamo sa borcima uspio da dođe do Envera i Džemke. Dženaza-namaz našim herojima uz sve vojne počasti klanjana je tek 18.12. jer su više dana trajali pokušaji da se izvuku tijela naših heroja. Poslije pogibije legendarnog komandanta njegov bataljon nastavlja dalju borbu pod imenom bataljon “Enver Pamukčić-Sokolovi“. Enver Pamukčić je jedan od prva četiri dobitnika najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan Armije Republike Bosne i Hercegovine. Posthumno je unaprijeđen u čin pukovnika AR BiH.
U najtežim danima za Bosnu i Hercegovinu i Brčko, Brka je svojoj domovini dala na desetine hrabrih i neustrašivih boraca. Više desetina Pobrklija je ranjeno dok je 49 boraca poginulo tokom agresije. Pobrklije su važile za odvažne i hrabre borce te su bili jedna od najboljih jedinica 108-215. VMTBR AR BiH. Zbog toga su više puta pohvaljivani i nagrađivani, kako kolektivno, tako i individualno od strane svojih nadređenih. Pet pripadnika bataljona „Enver Pamukčić“ odlikovana su Zlatnim ljiljanom.
Iza Envera je ostala njegova porodica, supruga Mirsada, kćerka Ina i sin Zlatan. Također, iza voljenog komandanta ostala su velika i hrabra junačka djela, kao i potreba da se o njemu i njegovim borcima priča i piše i da se iskustva preživjelih saboraca iz tih teških dana agresije prenesu na sljedeće generacije koje dolaze.
Izvor: argument.ba