Najnadahnutiji zapis o Bošnjacima u Brčkom, o njihovom dirljivom odnosu prema susjedima i komšijama, objavljen je 23.decembra 1987. u brčanskom lokalnom listu.
Mnogi koji su u ovaj grad došli, pa kraće ili duže vrijeme u njemu živjeli, imaju u iskustvu ili u sjećanju tu čuvenu brčansku spremnost da se pritekne nevoljniku u pomoć, da se nađu čovjeku pri ruci ili da ga tako dočekaju i prime da mu se otuda i ne ide ili sa njima ostaje i kad je od njih daleko.
Mnogi su osjećali potrebu da o tome nešto javno kažu, da nešto,poput ovog novinara, napišu, ali je malo ko o ,,dobrim Bošnjacima,“ progovorio sa toliko nadahnuća kao što je uradio pisac pomenutog teksta.
Pisac priča o babi Anđi i o njenom komšiluku.
Trebalo je da živi od socijalne pomoći, koja jedva dostaje za hljeb i vodu…Kako bi izgledao taj i takav život i koliko bi trajao, može se zamisliti.
Kod babe Anđe ispalo je sasvim drugačije.
Što se života tiče.
Dočekala je veselu i mirnu starost. Pisac to opisuje ovako:
,,Kraj svog komšiluka imala je i hljeba i s hljebom. U najbližoj prodavnici imala je vazda uplaćeno mlijeko i kifle; bez babe Anđe se nije srkala vruća supica i probale bajramske baklave. Pred zimu bi komšiluk sakupio pare za ogrev i potrudio se da drva i ugalj na vrijeme stignu. Išla je sa komšinkama na tehvide, komšinke joj se navraćale u njene praznike…
Na opisani način i uz upisanu podršku završen je decembra 87. i život babe-Anđe. U devedeset i drugoj godini.I u smrti, kao i u drugome životu,komšiluk joj je odigrao glavnu ulogu.
Pa pisac završava:
,,Da je baba Anđa mogla sastaviti svoju posmrtnicu, komšiluk bi bio prvi ožalošćeni.
Tako pisac – a u povodu života i smrti babe Anđe – portretiše brčanski komšiluk, to jest Brčake,to jest one koji su jednu nesretnicu nutkali bajramskim baklavama i koji su je vodali po tehvidima.
Dok čitam o životu babe-Anđe, ja neprestano mislim o smrti profesora Zenana Zahirovića. Neka mi oproste čitaoci što ga opet pominjem, što mi nijedno sjećanje na Brčko i nijedna aktuelna priča iz Brčkog ne ide bez ovog čovjeka, što mi neprestano izlazi na oči i ulazi u zapise.
O njegovom životu znam dovoljno.
O smrti malo.
Što se života tiče, to je tipičan Brčak iz baba-Anđinog komšiluka, iz onog nadahnutog zapisa. Ali,on nije samo to.
Zna se po čemu je sad Brčko čuveno. Sad je čuveno po Luci i po kafileriji, po Moniki i Adolfu, po brčanskim ulicama, kvartovima i naseljima bez Brčaka, po Brčacima pod zemljom, oko Brčkog i u bijelom svijetu.
Sad po tome, a nekad po mnogo čemu drugome.
Po Susretima pozorišta Bosne i Hercegovine, naprimjer.
Susreti su bili čuveni, a i Zenanovo trošenje, bdijenje, gubljenje oko njih. Pamte,siguran sam, Susrete mnogi bosanski ljudi iz teatra, mnogi kritičari, pjesnici, novinari. Pamte ih Gradimir Gojer, Zoran Bečić, Radovan Marušić, Safet Plakalo, Sulejman Kupusović, Jasna Diklić, Nijaz Alispahić, Hasan Fazlić, Sejo Fetahagić, Slavko Šantić, Neda Pozderac, Josip Pejaković…
Nikog od njih nisam pitao, ali mislim, vjerujem, svi oni pamte i Zenana Zahirovića.
Zar bi se mogao zaboraviti takav čovjek?
Pa on je znao šta ti sve pozorišni događaji i ti ljudi Brčkom znače. Pa se nije od Susreta i od ljudi oko Susreta odvajao. Pa je bio po cijeli dan na nogama, pa je trčkarao do duboko u noć, pa je bodrio, pa nije krio radost i užitke, pa je dvorio, pa je tetošio, pa je hrabrio, pa je smirivao, pa je stvarao piće, pa je aranžirao večere, pa dočekivao, pa ispraćao…
Glumci, umjetnici uopće i novinari su čudan soj, ako vrijede, puno daju, a znaju i da puno izvoljevaju. Ma šta poželjeli, ma šta im se ćeifnulo, tu bi se stvorio profesor Zenan i sve se dalo uraditi.
Profesor Zenan Zahirović nije bio samo onaj dobri iz baba-Anđinog komšiluka i samo onaj koji je zadužio brčansku kulturu i koji je bdio nad onima što su u toj kulturi učestvovali. Zenan je bio poznat i po tome što je širio ruke prema onima koji su sa raznih strana,osobito sa istoka,stizali u Brčko, u potrazi trbuhom za kruhom (nisu svi,pokazaće se kasnije,dolazili iz tih pobuda). Nije samo širio ruke, nije samo otvarao srce i dušu prema došljacima-što je ,inače, specijalnost Brčaka i što će ovaj novinar pamtiti do kraja života-nego se zauzimao i na, ako tako mogu reći, popravljanju njihovih biografija.
Dođe ,,čovek,, u Brčko,nađe ,,hleba,, među Brčacima,ali se pokaže da hoće nešto više, da hoće i slave. Tamo,odkuda je došao, ne bi imao šanse.
U Brčkom je imao.
Tu je Zenan, tu su drugi brčanski Zenani. Da čovjeku pomognu, da ga ohrabre,da ga poguraju.
Dođe ,,čoek,, iz nigdnine, iz anonimnosti, iz vukojebine,a onda-nije ,,mic po mic,, , nego brzo,često na brzaka-izroni na brčansku pozornicu u vidu direktora škole, naprimjer, ili direktora uopće i za sva vremena, ili…
Eto, zar u tom smislu nije tipična biografija brčanskog profesora, novinara i pjesnika Boška Lomovića?
Mnogi ne znaju odakle je gospodin Lomović došao.
Ja znam.Bio sam u tom njegovom rodnom selu, negdje na srbijanskom jugu.
Došli smo iste, 73. godine, u Brčko. On iz tog sela, ja iz ovog Sarajeva. Došao anonimni uča iz anonimnog srbijanskog sela. Prvo se, nakratko, zaustavio u brčanskom selu Ulicama. Pošto mi je poznato i to selo, mogu reći da je Boško startovao u zgoditak.
Ali se htjelo više, mnogo više. To se zbog lirskih duša Zenana moglo i postići.
U Brčkom,upravo u Brčkom, jedan seoski učo stigao je do svih pomenutih znanja i zvanja. Ima dara,ali su mu ambicije razvijene do neslućenih razmjera. Ambicije mu, pogotovo za ubuduće, neće biti zadovoljene, ali u svemu što je postigao, pa i u brzom putu od podstanarstva do ,,Bosninog solitera“, ima Zenanovih zasluga, ima brčanskih zasluga.
Znam to, zna to i Lomović, nekad mi je i pričao o tome.
Znao je Boško Lomović da javno,na čistoj ijekavici, tepa Brčkom, tepa Bošnjacima, Brčacima i uopće zemlji Bosni.
Posljednje tepanje na te adrese objavio je u rano proljeće 92, u Sarajevu,na promociji knjige pjesnikinje Aiše Zahirović. Malo zatim, brčanski mostovi su odletjeli u zrak, a Boško Lomović je počeo da tepa ,,oslobodiocima“ i da stiče novu spisateljsku slavu opisujući mudžahedine iz upravo skršenog turskog vakta i zemana u Brčkom.
Dok mi je neki dan u Porebricama Srbin iz Brčkog prigušeno, plašeći se da ga ne primijeti neko zaduženo samosrpsko oko koje prati ko s kim itd, (pričali su mi u Rahiću da nije malo Srba i da ih je sve više kojima je dosta aktuelne brčanske more) govorio o ratnim djelima i podvizima Boška Lomovića, meni je opet,i naročito tada,pred oči došao rahmetli Zenan Zahirović.
Njegov život i njegova smrt.
O životu, evo, nešto napisah.
O smrti znam samo ovo: u pidžami ga, pred starom, bolesnom i nešto kasnije pretučenom majkom,izveli iz kuće.
Više pojedinosti bi, mislim, mogao dati upravo pjesnik Boško Lomović.
Boško Lomović, autor već citiranog i nesumnjivo vrlo nadahnutog zapisa o babi Anđi i njenom komšiluku.
(Nedim Rifatbegović, 1996.)