Predstojeći izbori u Domovinskom pokretu, radikalnoj desničarskoj stranci koja je sastavni dio vladajuće koalicije u Hrvatskoj, izvjesno je, proći će u znaku bespoštednog obračuna u borbi za lidera stranke. Aktualni predsjednik Ivan Penava ima ozbiljnog protivkandidata u Mariju Radiću, osobi koja se od osnutka DP-a smatra njegovim financijerom i ideologom. Ni jedan od kandidata ne bira sredstva u obračunu sa svojim protivnikom, služe se najtežim optužbama i udarcima ispod pojasa. Pljušte optužbe i kontraoptužbe za kriminal, ratno profiterstvo, veze za tajnim jugoslovenskim i hrvatskim službama.
U jednom od najbrutalnijih napada na misterioznom portalu Insajder, Penava je optužen da je zajedno sa ocem opljačkao imovinu nekad gospodarskog giganta Borova. Od zatvora ih je spasio, tvrdi anonimni autor, Vladimir Šeks, nekadašnji najmoćniji pravni autoritet u Hrvatskoj, danas utjecajni savjetnik premjera Andreja Plenkovića i član najužeg rukovodstva vladajućeg HDZ-a.
O 81-godišnjem Šeksu, i dalje se govori kao sivoj eminenciji HDZ-a, a njegova kontroverzna biografija i dalje, sa vremena na vrijeme, zaokuplja pažnju medija i političkih protivnika. O njemu se desetljećima govori i piše kao o bivšem suradniku jugoslovenskih i hrvatskih obavještajnih tajnih službi za koje je radio pod kodnim imenom Sova. Koliko se taj Šeksov konspirativni doušnički pseudonim udomaćio, svjedoči i to da ga i aktuelni predsjednik Hrvatske Zoran Milanović u njihovim žestokim polemikama, redovno naziva “Sovom”.
“SOVA” DO KROVA
U samostalnoj Hrvatskoj, Vladimir Šeks je obnašao bezmalo sve ključne funkcije: bio je je predsjednik Sabora, dopredsjednik Vlade, ministar pravosuđa, predsjednik Ustavnog suda. Smatra se arhitektom hrvatskog pravosudnog sustava, ali i zaštitinikom brojnih kriminalnih radnji, afera i osoba povezanih sa kriminalom, ratnim zločinima, pljačkom u pretvorbi.
No, nije poznato da se iko do sada osvrnuo na sarajevsku epizodu u bogatoj Šeksovoj karijeri.
Kao poznati komunistički disident (stvarni ili fiktivni), Šeks se pojavljuje u Sarajevu u vrijeme održavanja Sarajevskog procesa 1983. godine. Prema svjedočenju nekih advokata, Šeks je u to vrijeme podnio molbu ovdašnjoj Advokatskoj komori za učlanjenje, budući da je, kako je navodno tvrdio, spriječen od vlasti da se u Hrvatskoj bavi svojim osnovnim zanimanjem.
“Molbu za prijem u našu Komoru Šeks je tada napisao ćirilicom”, sjeća se jedan stari sarajevski advokat.
Vladimir Šeks je uživao određeni ugled u jugoslovenskim disidentskim krugovima u periodu nakon smrti Josipa Broza Tita. Ugledni beogradski advokat Srđa Popović je u jednom intervjuu rekao da je Šeks bio neka vrsta kurira između hrvatskih antikomunističkih krugova i intelektualaca u Beogradu okupljenih oko Dobrice Ćosića, među kojima je i Popović imao visok ugled.
Šeksovi sve češći boravci u Sarajevu u drugoj polovini 80-ih, bili su slično motivirani: nastojao je, navodno, povezati grupu oko Izetbegovića, suđenu u Sarajevskom procesu, sa hrvatskim disidentsko-nacionalističkim krugom oko Franje Tuđmana.
Franjo Tuđman i Vladimir Šeks (Foto: Arhiva)
HEROJI I ŽRTVE SARAJEVSKOG PROCESA
Od 13 osuđenih u Sarajevskom procesu, prva je iz zatvora izašla Melika Salihbegović. Ona je pravosnažno bila osuđena na petogodišnju robiju, ali je nakon 70-ak dana štrajka glađu puštena na slobodu. Melika je kaznu izdržavala u ženskom paviljonu Kazneno-popravnog zavoda u Foči; istovremeno, u muškom dijelu je robijao Alija Izetbegović. Veza njih dvoje bila je (a dobrim dijelom i ostala) jedna od najzaštićenijih javnih tajni bošnjačke politike krajem prošlog stoljeća.
Melika Salihbegović završila je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, a oni koji su je poznavali tvrde da je na njenu ljubav prema umjetnosti presudan utjecaj imao njen blizak rođak, Kasim Prohić, profesor Filozofskog fakulteta i jedan od najvećih estetičara u povijesti Bosne i Hercegovine. Profesor Prohić, kao i Melikin prvi muž, Ivo Knežević, je rođen u Konjicu.
Melikini lucidni književni eseji, intrigantne likovne kritike, zbirka poezije iz 70-ih godina predstavljali su pravo malo čudo u sarajevskoj dominantno muškoj kulturnoj čaršiji.
Njen prvi doticaj da grupom oko Alije Izetbegovića desio se, koliko je poznato, 1981. godine kada je zamoljena da napiše recenziju za njegovu studiju Islam između Istoka i Zapada. Između Melike i Izetbegovića su ubrzo rodila intelektualna bliskost, a uskoro i emotivna povezanost. Melika je već bila razvedena od prvog muža, a Izetbegović je i dalje bio u braku sa suprugom Halidom Repovac. Iz konspirativnog kruga oko njega nikada nije potvrđeno, ali je izvjesno da su Melika i Alija stupili tajno u šerijatski brak. Jedan od kumova u tom braku bio je Omer Behmen, najodaniji i najdugovječniji Izetbegovićev prijatelj i saputnik. Kako su ovi zaštitinici “obiteljskih vrijednosti” i “javnog morala” u Bošnjaka, objasnili i pravdali čin licemjernog brakolomstva kojem su kumovali, ostalo je nepoznato.
ALIJIN LJUBAVNI TROKUT
Izetbegović je, pak, prema nekim pouzdanim izvorima, bliskim njima dvoma, uvjeravao Meliku da je njegov zakoniti, građanski brak samo formalnost i da je pitanje dana kada će se razvesti od supruge Halide. To se, naravno, nikada nije desilo. Nije ništa bilo ni od njihovog dugo pripremanog zajedničkog putovanja i posjete Iranu, nakon uspostave islamske vlasti Ajatolaha Homeinija. Ista stvar se ponovila godinu dana kasnije kada je Alija Izetbegović iz ne baš dovoljno argumentiranih razloga izbjegao odlazak u Teheran u delegaciji u kojoj su bili Omer Behmen, Hasan Čengić, Edhem Bičakćić…
Emotivna veza između Alije Izetbegovića i Melike Salihbegović izdržala je sva iskušenja, suđenje, boravak u zatvoru, ali je imala i ozbiljne krize. “U vrijeme dok je Melika štrajkovala glađu, Alija je bio strahovito uznemiren i zabrinut i tražio je od nas svakodnevne informacije o njenom zdravstvenom stanju”, govorio je ovom novinaru jedan od stražara u zatvoru u Foči.
Nakon što je u jesen 1988. godine, pet godina nakon hapšenja izašao na slobodu do njega su stigle kuloarske glasine vezane za najblaže rečeno neobično druženje Melike Salihbegović i hrvatskog advokata Vladimira Šeksa. Hrvatski advokat i disident, među poznanicima i prijateljima, odavno je bio prepoznat kao čovjek sklon alkoholu i nasrtljivi ženskaroš. Izetbegović je iz zatvora preselio u stan svoje kćerke Sabine na Baščaršiji jer se povratak suprugi Halidi koja je u međuvremenu saznala za njegov tajni život, činio nemogućim.
“Halidu-hanumu je najviše potreslo kad je saznala da se Alija viđao sa Melikom u vrijeme kada je njoj tvrdio da obilazi njenog bolesnog babu”, svjedočio je jedan prijatelj porodice.
Melika Salihbegović u mladosti (Foto: Arhiva)
PIJANI ŠEKS U VAGON RESTORANU
Jedan visoki inspektor Službe državne bezbjednosti koji je inače bio uključen u istragu protiv osumnjičenih u Sarajevskom procesu mi je pričao kako je bio iznenađen kada ga je ubrzo nakon izlaska iz zatvora nazvao Alija Izetbegović i molio da se što je moguće prije vide.
“Kad smo se našli u jednoj kafanici na Baščaršiji, Alija me zabrinuto upitao da li Služba i ja lično išta znamo o eventualnim vezama Melike Salihbegović i Vladimira Šeksa. Kazao je da predpostavlja da Služba pokriva Šeksa tokom boravka u Sarajevu i da su naše informacije provjerene i tačne. Njemu je neko rekao da je Šeks viđen prethodnog dana, u okolini Melikinog stana, na Marijin Dvoru. Znaš, rekao mi je, ona je erudita i temperamentna žena, plaši me da je stvar među njima otišla predaleko.”
Očito je Izetbegović bio u pravu, pretpostavljajući da je Šeks bio predmet opservacije sarajevske DB jer je dobio precizan i potpun odgovor od inspektora kod kojeg se raspitivao. “Tačno je da je Šeks prethodnog dana boravio u Sarajevu, tačno je da je u prilično pripitom stanju došao ispred stana Melike Salihbegović, ona mu je, međutim, zabranila da uđe a potom ga vidno pijanog odvela na obližnju željezničku stanicu i smjestila na noćni voz za Zagreb. To sam kazao i Aliji”, ispričaće mi mnogo godina kasnije ovaj inspektor.
Alija je nakon toga napustilo kafanu sa olakšanjem. Samo godinu-dvije kasnije, nakon demokratskih izbora, Vladimir Šeks je postao je jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana, a Alija Izetbegović nešto kasnije prvi čovjek Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U godinama koje su uslijedile, njih su dvojica često sjedili na istim sastancima, uglavnom u Zagrebu, ali prema riječima svjedoka tih sastanaka, međusobni animozitet nisu mogli sakriti. Razlozi za to zadugo se nisu znali.
Piše: Senad AVDIĆ
Izvor: SB