Kako se i očekivalo, Skupština opštine Srebrenica danas je mimo volje većine bošnjačkih predstavnika usvojila sporne prijedloge o promjeni naziva ulica.
“Ovo je legitimizacija počinjenog genocida”, jednoglasni su u ocjeni bošnjački predstavnici iz Srebrenice, a da je to tako potvrđuje i jedno novo ime koje će se naći na tablama srebreničkih ulica.
To je ime Gorana Zekića po kojem će se od sada zvati ulica koja je ranije nosila naziv po Milivoju Mičiću.
A ko je bio Goran Zekić i kakvu je ulogu imao najasnije će nam biti ukoliko pročitamo svjedočenje ratnog zločinca Miroslava Deronjića dato istražiocima Haaškog tribunala, visokog funkcionera ratnog SDS-a i intimusa Radovana Karadžića.
Deronjić je, prema vlastitom iscrpnom priznanju koje je dao Haškom tribunalu, bio predsjednik Općinskog odbora SDS-a od septembra 1990. do aprila 1992. godine. Pored toga, u septembru 1991. godine imenovan je za člana Kadrovske komisije SDS-a. Također, bio je i predsjednik Kriznog štaba općine Bratunac (gdje je i rođen) od aprila 1992. do njegove transformacije u Ratnu komisiju općine kada je postao njen član. U ljeto 1993. godine postao je član Glavnog odbora SDS-a.
Sa navedenih pozicija Miroslav Deronjić imao je aktivnu ulogu u organizaciji i političkim aktivnostima Srpske demokratske stranke (veze sa samim vrhom SDS-a tj. Radovanom Karadžićem). Učestvovao je u pripremama za rat odnosno naoružavanju srpskog stanovništva i organizovanju, te imao značaju ulogu u izvršenju zločinačkih akcija srpske vojske.
Inače, Deronjićevo svjedočenje smatra se jednim od najdragocijenijih dokumenata koji je u potpunosti razotkrio šta se u periodu od 1991. do 1995. dešavalo u i oko Srebrenice. U tom svjedočenju, značajan dio otpada na njegovu saradnju i komunikaciju sa Goranom Zekićem, liderom srebreničkog SDS-a, članom Glavnog odbora SDS-a i članom Skupštine Republike bosanskih Srba.
MIROSLAV DERONJIĆ O GORANU ZEKIĆU
Deronjić je svoju ratnu ispovijest pred haaškim istražiteljima počeo upravo sa uspostavljanjem kontakata sa Goranom Zekićem i Rajkom Dukićem (trenutno predsjedavajući Upravnog odbora kompanije “Boksit” iz Milića, a 1991. generalni direktor “Boksita”) sa kojima je počeo raditi na nelegalnom naoružavanju bosanskih Srba.
U nastavku donosimo dijelove transkripta svjedočenja Miroslava Deronjića u kojem detaljno opisuje svoju saradnju sa Goranom Zekićem na poslu naoružavanja bosanskih Srba 1991. godine:
Goran Zekić je došao jedan dan sa svojim autom kod mene kuću i rekao mi da idemo na sastanak u Miliće. Rekao mi je da gore treba da se sastanemo sa jednim čovjekom. Pretpostavljao sam, možda mi je on i rekao, da idemo da se sastanemo s Rajkom Dukićem. (…) Otišli smo u Miliće u jedan riblji restoran, gdje nas je za stolom čekao Rajko Dukić. (…) Dukić nam je rekao da je donijeta odluka da se Srbi naoružavanju, a potom nam je rekao, citiram: “Karadžić je lično Miloševića ubijedio da se Srbi naoružavaju”. Tokom sastanka s Karadžićem, koji se održao nešto kasnije, ja sam lično čuo te Karadžićeve riječi. Hvalio se da je lično on ubijedio Miloševića da se Srbi naoružaju, znači da nisu imali povjerenja u JNA. Nisu vjerovali da bi JNA mogla zaštiti Srbe. Karadžić je želeo da se narod naoruža.
Dukić je rekao da mi treba da se naoružamo i da je određeno na nivou SDS-a koji ljudi će se baviti tim naoružavanjem, u kojim regijama. Tada je rekao da smo Goran Zekić i ja zaduženi za Srebrenicu, Bratunac i to područje. Također je rekao Goranu da je dogovorio jedan sastanak u Beogradu. Dao je Goranu jedan komad papira. Nisam video šta je pisalo u njemu, ali je on rekao: “Ovo ti je broj i ime čovjeka kome ćeš se javiti i dogovoriti kada ćeš ti sa Miroslavom otići kod njega.”
(…)
Nekih pet do šest dana kasnije, Goran Zekić je došao po mene autom rano ujutru i rekao: “Dođi sa mnom, idemo za Beograd. Dogovorio sam tamo sastanak s jednim čovjekom”. Ja sam zapravio bio pomalo iznenađen što me nije nazvao večer prije i rekao za taj sastanak i taj put, ali sam se ustao, na brzinu spremio i krenuli smo za Boegrad njegovim autom, Yugo 55, kojim je on upravljao.
(…)
Došli smo pred jednu zgradu za koju mi je Goran rekao da je zgrada Predsjendištva Srbije. (…) Čim smo ušli u zgradu otišli smo do repepcije, gdje je Goran Zekić rekao recepcioneru da nas očekuje Kertes. (…) Nisam ni znao da je u toj zgradi Predsjedništva Kertes imao kancelariju, niti sam znao šta radi niti šta je njegov posao. Radi se o Mihalju Kertesu, koji je bio upleten u politiku u vrijeme kada je Slobodan Milošević započeo graditi svoju političku karijeru. (…) Goran ga je upitao kakav je politički plan za Podrinje, te da li bi Srbija mogla pružiti bilo kakvu pomoć Srbima na tom području. A tada je rekao nešto što sam kasnije takođe čuo, ali tada je bilo prvi put da sam to čuo, a to je da će na području 50 kilometara od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko. (…) Na kraju našeg razgovora, on je ili nazvao nekog ili nam je rekao da idemo u Bubanj potok. Mislim da je Bubanj potok jedan veliki prostor ili s ogromnim skladištem ili velikom kasarnom.
(…)
Goran i oficir su se bili dogovorili oko svih tehničkih detalja, Vratili smo se kući to popodne ili predveče, i usput, na putu prema dolje, Goran mi je rekao da je sve dogovorio za jedan šleper oružja da dodđe na područje Bratunca i Srebrenice. Cijelo vrijeme, od tog sastanka u Milićima pa do puta u Beograd i povratka, stalno mi je govorio da ovo nikome ne pominjem. Rekao mi je da će on sam organizovati transpor, da je to njegov zadatak, da će naći lokaciju u Srbiji na koju će prebaciti to oružje, pa da mi organizujemo kasnije transport do Bosne, te da će on organizovati prevoz preko Drine u Bosnu.
(…)
Nedugo nakon toga me je Goran Zekić obavijestio da te noći treba da stigne šleper oružja i da bi ja trebao da budem spreman da ga dočekam na predviđenom mjestu u predviđeno vrijeme, te da i ljudi koje sam ja odredio za ovo takođe trebaju da budu spremni. Sjećam se noći kada je šleper stigao jer se tu noć igrala finalna utakmica, bilo je finale Kupa šampiona u fudbalu između Crvene Zvezde i Olimpika iz Marseja. Crevna Zvezda je iz Beograda. Te noći je Crvena zvezda postala šampion Evrope. Te noći je, dakle, stiglo oružje. Goran Zekić me je obavijestio da će me čekati s druge strane mosta između Bratunca i Ljubovije, te da ćemo se tamo dogovoriti kako da to prebacimo.
(…)
Znam da je još najmanje jednom, moguće i dva puta, oružje na sličan način stiglo iz Bubanj potoka u Bratunac, ponovo preko Gorana i drugih ljudi, istih ljudi.
(…)
Pored tog oružja prebačenog iz Bubanj Potoka 1991. godine na to područje, Goran Zekić je imao još jedan kanal preko kojeg je dovozio oružje, a to je bila vojska u Tuzli. Tamo je bio neki general Janković. Ne znam mu ime i nisam ga nikad upoznao. Znam da je Gorana s generalnom Jankovićem upoznao Petar Janković, koji je bio predsejdnik SDS-a u Dubnici i jedno vrijeme predsjednik Regionalnog odbora za Birač, regija u koju i mi spadamo. Sad, koliko puta su oni prebacivali oružje, koliko pošiljaka, znate, koja kojiliča oružja je dovezena, meni je zaista nepoznato.
(…)
Krajem ljeta ili jeseni 1991. prestala je potreba za nabavljanjem naoružanja iz Srbije jer se u Milićima formiralo jedno veliko skladište naoružanja. Ja sam jednom otišao u Miliće, a društvo mi je pravio Goran i neko iz SDS-a iz Bratunca. Otišli smo u Miliće i dogovorili još jednu količinu oružja za Bratunac. Tamo sam vidio Rajka Dukića, Tomislava Savkića, a bilo je još i nekoliko policajaca. Oružje je bilo smješteno na stadionu u Milićima. Nisam više odlazio u Miliće, osim samo taj put kada smo dogovarali prevoz oružja za Bratunac. Isti ljudi su sudjelovali u transportu oružja, i tako. Zaista ne znam nikakve druge detalje oko toga. Jednostavno je bilo previše oružja.
(…)
Posljednja veća količina oružja, do rata, koja je stigla u Bratunac je u vrijeme afere iz septembra 1991. godine, u vrijeme događaja poznatok po ubistvu dva Muslimana u Kravici. Taj dan i nakon tog ubistva, otišao sam u Kravicu i čuo da je velika količina oružja stigla preko Drine i da to treba da se doveze u Kravicu. Goran Zekić je to organizovao sa ovim čovjekom iz Bajine Baše, koji je bio predsjednik Izvršnog odbora, a u to je bila uključena i Teritorijalna odbrana iz Ljubovije. Dakle, sve je to bilo prebačeno uz znanje policije iz Srbije. Prebačeno je preko Drine u Kravicu. Želim i to da napomenem da je postojala jedna potpuno prećutna saglasnost policije u Srbiji za te poslove prebacivanja oružja. Znali su za to, ali su se pravili kao da to uopćte ne vide. A mi to od njih praktično nismo krili.
POGIBIJA GORANA ZEKIĆA
Srpske paravojne formacije zauzele su Bratunac i Srebrenicu 17. aprila 1992. godine te je upućen ultimatum Bošnjacima da predaju oružje, a uslijedili su dani nasilja i zločina nad lokalnim Bošnjacima u čemu je aktivnu ulogu imao i lider srebreničkog SDS-a Goran Zekić.
Neki od Bošnjaka su dobili ultimatum i odmetnuli se u šume, te će uslijediti pojedinačni oružani obračuni. U jednom takvom obračunu će Zekić i nastradati, 8. maja 1992. godine, na putu iznad naselja Vidikovac u blizini Srebrenice. Istog dana srpske snage se povlače iz Srebrenice uz osvetničke masakre ostavljajući iza sebe desetine ubijenih Bošnjaka.
Narednog dana, 9. maja, dogodit će se masakr u Glogovoj, kada su jedinice bratunačke Teritorijalne odbrane i policije, JNA i srbijanske paravojne formacije upale u bošnjačko selo i ubile 68 Bošnjaka a preostale protjerali.
U uspovijesti koju smo cijelom citirali, Miroslav Deronjić je priznao svoju odgovornost za napad na Glogovo i osuđen je na 10 godina zatvora.
(Priredio: Samir BEGOVIĆ)