Nakon što je objavljen tekst „U susret 1. martu, Danu nezavisnosti BiH „procvjetali“ su Zlatni Ljiljani u centru Brčkog“, na spomeniku su se počeli smjenjivati jedni za drugim predstavnici vlasti iz reda Bošnjačkog naroda.
Nebriga oko spomenika traje onoliko koliko on sam pa se postavlja pitanje – da li bi se predstavnici Bošnjaka okupili da nije bilo objavljivanja navedenog teksta, se sam nameće.
Zašto su se oni sjatili? Jesu li se oni sjatili misleći da spomenik sam po sebi ima vrijednost i time što će ga popraviti ujedno i riješili problem?
Zaboravlja se šta spomenik simbolizira. On simbolizira borbu za BiH i Brčko u kojima će se poštovati država ustav i institucije države BiH, kao i Statutu i zakoni Brčko Distrikt BiH, u kojima će Bosanci (Bošnjaci) i svi ostali dostojanstveno živjeti, u kojima će Bosanci (Bošnjaci) svoje nacionalne i državne praznike dostojanstveno obilježavati, u kojima neće biti kriminale i korupcije, u kojima će se mladi zapošljavati na osnovu radnih sposobnosti i stručnih kvalifikacija, a ne na osnovu stranačke pripadnosti, u kojima će se kažnjavati ratni zločinci, u kojima će se poštovati žrtve ratnih zločina, u kojima će biti socijalne pravde…. Sam po sebi, spomenik je prazan simbol.
To što vladajuće navodno probosanske stranke u Brčko Distrikta javno obznanjuju da su pojedinci iz njihovih redova iz svojih džepova finansirali popravak skrnavljenog spomenika borcima Armije RBiH je sramota i njihova i naša. To samo potvrđuje da trenutno vladajući, kao i oni prije njih, nisi se izborili da i Bosna (bosanski ljiljani) stanuju u institucijama Brčko Distrikta, te se popravaka simbola odbrane Bosne mora finansirati iz privatnih džepova, a ne i zajedničkih javnih sredstava.
Danas, 01. marta 2024. godine u Brčko Distriktu BiH ni jedna javna institucija neće ni simbolički obilježiti Dan nezavisnosti BiH, kao ni svih prošlih godina. Da je drugačije, ne bi morao Sanin Musa dolaziti u Brčko da nas pita šta smo uradili u posljednjih 20 godina da javno afirmišemo državu BH i bosanski duh u javnim institucijama Brčko Distriktu BiH.
Šta su oni koji nas predstavljaju i koji su nas predstavljali radili svih ovih godina? Do čega su nas to doveli? Doveli su nas do toga:
- da mi kao demobilisani borci ARBiH nemamo ista prava kao i demobilisani borci u Federaciji BiH, da smo zanemareni od strane onih koji nas sve ovo vrijeme predstavljaju, da obavljamo (ako imamo i malo sreće) najniže poslove u hijerarhiji neke organizacije, da smo mi ono što jesmo – danas nebitni, ustvari, mi smo žive sjene naše slavne prošlosti,
- da danas imamo ponižene Bošnjake,
- da mladi ljudi napuštaju ovaj ,,ogled za ugled”, jer do posla mogu doći jedino ako su prošli stranački skener,
- da se javna sredstva, javne pare troše i dijele šakom i kapom preko stranačkih kanala,
- da imamo gradonačelnike iz reda Bošnjaka koji su velikim dijelom zaslužni za ovo prethodno nabrojano.
Možemo ovdje nabrajati šta hoćemo, slabo će se išta od navedenog promijeniti što nije u interesu onih koji nas vode kao naši legitimni predstavnici.
Ipak, sve ovo i sve vas još uvijek, bar simbolički, posmatraju oni koji su na mrtvoj straži bili 92-95. I da sve vas gledamo sa stidom i sramotom.
Da li se vi, koji danas samo ceremonijalno obilazite Spomenik, sjećate ideala za koje smo se moji saborci i ja borili?
Posvećeno saborcima:
Jukić Miralem – Škorpija, Mujanović Vedad, Talović Enver – Geđo, Ardin Murguz, Dautović Enver – Grm, Klebić Muharem – Harkocigarko, Husejnefendić Edin – Herciška, Šuvalić Nermin – Šuga, Esad Kavazović – Slovenac, Salijević Enver – Coka, Trumić Izet – Crvenjak, Smajlović Ahmet – Apana, Hasićević Ramiz, Zukić Enes – Zuka i drugim koji su bili sa nama, ali sam ih izostavio ovom prilikom, neka mi oproste.
I onim koji više nisu sa nama:
Kalić Kemal – Vajta, Jaganjac Jasenko, Salih Topčagić, Hasićević Mehmed, Amir Emkić – Patokar, Berbić Hajrudin – Profesor i Husejnović Fahrudin – Pana.
Topčagić Enver