‘Prijedorske sjene’ – priča o malom gradu s najvećom masovnom grobnicom na Balkanu

S obzirom na to da se ja gotovo čitavu svoju fotografsku karijeru bavim temom rata, stradanja, a prije svega ljudima koji su svjedoci tog rata i onim što je posljedica događaja iz devedesetih godina, bilo je prirodno da Prijedor, općina za koju je presuđen zločin protiv čovječnosti, bude jedna od tema koju ću obrađivati, kaže Velija Hasanbegović.

Unutar izložbe Prijedorske sjene, Hasanbegović obrađuje pet različitih cjelina: masovna grobnica Tomašica, identifikacioni centar za nestale osobe Šejkovača, kolektivna dženaza u Kozarcu, 31. maj – obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru, te život u Kozarcu danas.

“Smatram svojom dužnošću, kao fotografa koji se bavi ovim temama, kroz svoje fotografije očuvati sjećanje na ono što je bilo, ali i svijetu pokazati drugu stranu tih ljudi koji, bez obzira na zločine koje su doživjeli, danas gaje nadu u bolju budućnost”, kaže Hasanbegović u razgovoru za Al Jazeeru.

Njegova izložba fotografija Prijedorske sjene će, povodom obilježavanja Dana bijelih traka, biti otvorena u sarajevskoj Vijećnici 31. maja u 18 sati.

• Zbog čega naziv ‘Prijedorske sjene’?

– Ovo će biti moja jedanaesta samostalna izložba. Unutar tih 11, 2014. godine, baš kada sam počeo odlaziti u Prijedor i Kozarac, otvorena je moja izložba Potočarske sjene. Odlučio sam da i ovoj izložbi, s obzirom na to da i ona tematizira ratna stradanja i njegove posljedice, dodjelim upravo to simbolično ime “sjene”.

• Zanimljivo je da ova izložba predstavlja Vaš desetogodišnji projekt – od iskopavanja Tomašice do dokumentovanja povratka stanovnika u prijedorsko područje. Kada ste, u ovom vremenskom periodu u kojem su nastajale fotografije koje ćete ovim povodom izložiti, shvatili da imate dovoljno materijala da na određeni način zaokružite priču o Prijedoru i Danu bijelih traka?

– Od trenutka kada sam počeo raditi ovu priču, znao sam da će ona, isto kao što ima svoj početak, imati i svoj kraj, a u vidu izložbe. To je jedna velika priča o velikom zločinu u jednom malom gradu, u maloj državi, koja se dogodila velikim ljudima.

Sama činjenica da su Prijedor i Kozarac mjesta gdje su se dogodili strašni zločini, ubistva, mučenja i progoni dovoljan je razlog da priča o njemu bude ispričana, a činjenica da je to mjesto sa najviše presuđenih ratnih zločinaca, sa najvećim brojem logora u Bosni i Hercegovini, sa najvećom masovnom grobnicom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, govori da materijala, na žalost, i te kako ima.

• Jedan dio izložbe posvećen je ubijenoj djeci Prijedora koja još uvijek nisu dobila spomenik; Gradska skupština – uprkos peticiji koja je pokrenuta 2015. – još uvijek nije usvojila inicijativu za njegovu izgradnju.

– Na žalost, spomenik još uvijek nije podignut. Nadam se da će biti jer svako ubijeno dijete zaslužuje spomenik, ma gdje bilo. Takav spomenik je važan korak u okretanju ka budućnosti Bosne i Hercegovine i svih ljudi u njoj.

• Jednom od fotografija podsjećate da je Prijedor primjer uspješnog i masovnog povratka na područje bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Šta nam njihovo iskustvo povratka zapravo pokazuje? 

– Taj povratak Prijedorčana i Kozarčana prije svega je pokazatelj velike ljubavi ljudi prema svoj rodnoj grudi, prema svojoj historiji, svome identitetu, svome narodu, i to je narativ koji svi treba da usvojimo i da mu se okrenemo.

Iako taj povratak nije bio olakšan, želja i volja ljudi ga je učinila mogućim.

• Ima li fotografija (naročito ako uzmemo u obzir da je njen jezik univerzalan) moć da napravi određene promjene? Kolika je mogućnost njenog društvenog angažmana?

– Imamo primjere kada su fotografije nastale devedesetih godina, u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, obišle svijet i time omogućile, ne samo da svi saznaju šta se u našoj državi događa, već da zbog toga i djeluju. Kasnije su iste te fotografije često bivale i glavni dokazi na sudu i jedan od faktora zbog kojeg su ratni zločinci osuđeni. Dakle, jedna fotografija je nekada dovoljna da promijeni svijet. Da ne vjerujem u moć fotografije, ne bih se njome bavio.

• Kroz svoj rad kontinuirano bilježite život ljudi koji su preživjeli rat u Bosni i Hercegovini i koji s tim iskustvom dočekuju svaki novi dan. Koliko je važno istrajati u toj nakani i čuvati sjećanja na ratne zločine i podsjećati na trajnost njihovih posljedica?

– Čuvanje sjećanja je važno jer pomaže da se suočimo sa prošlošću i samo tada imamo šansu da nastavimo dalje. Baviti se tim temama jako je teško jer na mene, kao umjetnika, sve što vidim utiče i postaje dijelom mog fotografskom identiteta.

Svaka priča koju čujem, koliko god sa jedne strane bila teška, sa druge strane mi pomaže da uhvatim pravac kojim ću dalje ići i da procijenim šta je najbitnije da kroz fotografiju ovjekovječim.

• Može li kultura biti sredstvo za podsticanje zajedničkog života, pomirenja i tolerancije?

– To i jeste primarni cilj svih nas koji se bavimo kulturom. Osim da ono što radimo uvijek ima visoku estetsku vrijednost, njena uloga je da bude pomirdbeni faktor u društvu. Pravi primjer za to je i moja izložba Lično gdje su vojnici iz sve tri vojske nakon tog projekta, koji im je pomogao da se suoče sa njihovim iskustvima, postali prijatelji.

• Kako ocjenjujete fotografiju danas, kada smo svakodnevno okruženi lavinom informacija praćenih fotografijama? Koja je, u takvoj stvarnosti, uloga dokumentarne fotografije?

– Dokumentarna fotografija je svjedok jednog vremena, svjedok događaja, ljudi i njihovog djelovanja. Vjerujem da bez obzira što danas svi imamo fotoaparate i mobitele, ne može svako biti istinski fotograf. Potreba je škola, iskustvo i odnos prema onome što kroz objektiv gledamo, kao i jasan cilj zbog čega tu fotografiju pravimo.