Dvije glavne teorije zavjere na Zapadnom Balkanu vrte se oko konačnog rješavanja tekućih regionalnih sukoba. Ove dvije teorije sadrže mnogo dokaza, a analitičari su dužni da pokušaju da razlikuju činjenicu od fikcije. Oni se zasnivaju na uvjerenju da je sve veća frustracija Washingtona i Bruxellesa u rješavanju neriješenih sporova dvije decenije nakon jugoslovenskih ratova iznjedrila dvije radikalne odluke – plan podjele i tripartitni plan.
Oba navodna plana sugerišu da se glavni sukob na Zapadnom Balkanu dešava između Srba i Albanaca, a ako se potisne ili prekine, u regionu se može uspostaviti dug period mira i stabilnosti. Plan podjele postao je poznat za vrijeme administracije Donalda Trumpa kako bi se riješio problem neprihvatanja državnosti Kosova od strane Srbije.
Trumpove diplomate smatrale su da je osnovni problem etnički sukob, a ne politička ambicija, i da trenutna mapa ne odgovara etničkoj pripadnosti. Takođe su bili uvjereni da je Beogradu potrebna dovoljno velika šargarepa da bi zadovoljio svoje težnje.
Ideja o podjeli je formulisana kao prekrajanje granica ili sprovođenje teritorijalnih korekcija. Lideri u Beogradu, Prištini i Tirani bili su uključeni u proces izrade prihvatljivog teritorijalnog rješenja. Konkretno, Srbiju i Albaniju namamila je potencijalna podjela Kosova između njih.
Otuda česti i srdačni kontakti između premijera Edija Rame i predsjednika Aleksandra Vučića. Američki političari su vjerovali da će to osigurati pobjede za sve tri strane. Beograd bi mogao da tvrdi da je dobio srpsku zemlju i ujedinio srpsko stanovništvo u sjevernom dijelu Kosova, bez potrebe da prizna otcjepljenu državu, jer bi ona nestala.
Tirana bi mogla tvrditi da je stvorila veliku etničku Albaniju u skladu sa historijskim težnjama. I, pretpostavlja se, Priština bi bila zadovoljna apsorpcijom Kosova u sastavu Albanije, uprkos odustajanju od neke teritorije.
Ovaj plan zavjere je propao uglavnom zato što Vlada Hašima Tačija nije željela da izgubi teritoriju bez dobijanja opština sa albanskom većinom na jugu Srbije i nije pozdravila stvaranje pokrajinske uprave u proširenoj Albaniji.
Kako je plan procurio u medije, izazvao je i strah od novih balkanskih ratova, jer će ga brojne etničke grupe koje čine većinu u pograničnim oblastima smatrati presedanom za teritorijalnu podjelu i aneksiju srodnih država.
Kao rezultat toga, opcija razdvajanja je postepeno pala u drugi plan, iako se u budućnosti može vratiti u izmjenjenom obliku.
Pod administracijom Joea Bidena otvoreno se materijalizovao novi plan za rješavanje glavnih sporova na Zapadnom Balkanu. Zasnovan je na premisi tripartitne podjele uticaja – između Srbije, Albanije i Hrvatske – bez potrebe za promjenom granica ili direktnom teritorijalnom podjelom. Plan nije objavljen, što ostavlja teren otvorenim za spekulacije i još dublje teorije zavjere.
Kreatori tripartitnog plana smatraju da bi se region mogao stabilizovati da su Beograd, Tirana i Hrvatska nagrađeni političkom i ekonomskom dominacijom nad manjim susjednim državama.
Shodno tome, Beograd bi u velikoj mjeri kontrolisao srpski etnitet u Bosni i Hercegovini, vodio srbizaciju Crne Gore i razvijao svoju inicijativu “Otvoreni Balkan”. Pod takvim aranžmanom, Beograd bi čak mogao da prizna nezavisnost Kosova de facto, ako ne i de jure, kako predviđa sadašnji francusko-njemački prijedlog.
U međuvremenu, Albanija i Kosovo bi se mogli zbližiti čak i bez zvaničnog spajanja, a Zagreb bi mogao stvoriti faktički hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi zadovoljio njegove vlastite regionalne ambicije.
Tripartitni plan bi očigledno osigurao dominaciju tri regionalne sile, a pod međunarodnim pritiskom moglo bi se očekivati da se male države povinuju. Međutim, ova trosmjerna šema takođe sadrži tri glavna nedostatka.
Prvo, Crnogorci, Bošnjaci i Kosovari, čiji je poseban nacionalni i državni identitet ojačan nakon raspada Jugoslavije, oduprijet će se bilo kakvim pokušajima da ograniče svoju nezavisnost i potčine ih bilo kojim širim političkim mehanizmima.
Drugo, Srbija, Hrvatska i Albanija mogu tumačiti tripartitni plan jednostavno kao prvi korak ka direktnom zauzimanju teritorije, koji su odobrili Washington i Bruxelles. I treće, tripartitni plan bi omogućio još veći prodor Rusije u region privlačenjem više balkanskih klijenata za Kremlj.
Dakle, plan za konačno rješavanje svih neriješenih sporova stvorio bi nove regionalne sukobe u praksi. Iako je potrebno biti oprezan u vjerovanju u sve teorije zavjere, treba biti oprezan i u slučaju prakse zavjere.
Piše: JANUSZ BUGAJSKI / The Geopost