Osmaniye, Turska – Spasioci još uvijek izvlače žive ljude iz ruševina devet dana nakon potresa koji su pogodili Tursku, iako su mnoge operacije u 10 pogođenih provincija uglavnom usmjerene na izvlačenje tijela.
U državnoj bolnici u Osmaniyeu, u južnoj Turskoj, neki preživjeli govorili su o užasu zatočenosti ispod svojih srušenih domova i čak su ponudili uvid u to šta bi im život mogao donijeti neki sljedeći put.
Gulhan Visne, 17, srednjoškolka
“Isprva nisam shvatila šta se događa. Potrčala sam prema vratima kako bih pobjegla iz zgrade, a te sekunde, naša jednospratna zgrada srušila se na nas [Gülhan i njezinu majku, Özlem]. Ormar je pao i zdrobio mi gležanj.
Mislila sam da ću umrijeti, da je nemoguće izaći. Bilo je jako malo mjesta, bilo je puno prašine i jako se teško disalo, još uvijek kašljem jer mi je prašina izgrebala pluća.
Mogla sam čuti majku kako viče, ‘kızım! kızım! (kćeri! kćeri!) Gdje si?’. I ja sam vikala, ali me majka nije mogla čuti jer sam bila zarobljena prilično duboko u zgradi. Udarila sam kamenom u vrata da napravim buku.
U početku niko nije mogao doći do mene jer su se potresi nastavljali, ljudi su bili u šoku, a jedino mi je majka pokušala pomoći. I sa slomljenim rebrima pokušala me izvući iz rupe kroz koju ni mačka nije mogla proći.
Na kraju je u pomoć priteklo još rodbine i spasilaca. Nije bilo svjetla, samo svjetlo s mog telefona – spasioci su obasjali svjetiljkom da mi bude bolje jer me mrak tjerao u strah. Osjećala sam se kao da sam godinama ispod. Razmišljala sam o svojoj majci, jer ona ima rak i bila sam zabrinuta za nju.
Oni (spasioci) nisu mogli podići ruševine s mene, pa su iskopali stvarno mali tunel, ali moje stopalo je zapelo.
Pokušavala sam se motivirati – govorila sam sebi, ‘skoro si uspjela’ – ali sam se u tih sat vremena tri ili četiri puta onesvijestila. Ali nisam imala vremena za paniku, samo sam pokušavala opisati situaciju i pomoći spasiocima – ‘maknite taj kamen, pomaknite taj ormar, izvadite ta vrata’. Pokušavala sam izdavati naredbe. Bilo je tako ozbiljno da nisam mogla paničariti. Ja sam jedina mogla opisati kako sam zapela.
Našli su pilu da izrežu ormar kako bi me spasili. Bila sam tamo oko četiri sata, jako me je boljelo, kad god bi me dotakli bila sam u agoniji.
Došla je policija i odvela me u različite bolnice, ali one su se srušile – možda tri ili četiri bolnice – i na kraju sam stigla ovdje.
Slomljeni su mi gležanj i ključna kost, a slomila sam i neka rebra. Gležanj će mi operirati kad spadne otok jer je kost smrskana. Staviće neke pločice i vijke. Ali moj telefon nije zadobio ogrebotinu (smijeh).
Naknadni potresi i dalje se nastavljaju nekoliko puta dnevno. Osjećam da će se opet dogoditi veliki potres, pa se bojim.
Planiram se preseliti u Konyu (u centralnoj Turskoj) nakon što izađem iz bolnice. Tamo nam je otac iznajmio kuću, jer je ovdje većina mjesta oštećena.
Rođena sam u Kahmaranmarasu, ali sam odrasla u Osmaniye. Bit će jako teško otići. Zadnji sam razred srednje škole. Moja porodica, moji prijatelji, oni su ovdje. Moja tetka je u Konyi i idemo tamo jer nije u potresnoj zoni.
Želim ići na fakultet i postati odgajateljica u vrtiću, volim djecu.
Ali svi planovi su trenutno na čekanju.”
Ozlem Visne, 37, Gulhanina majka, radnica u supermarketu
“Kada se potres dogodio, iza mene su bila vrata. Kamenom sam razbila vrata i ugledala malo svjetla. Malo sam se iskopala i viknula susjedima ‘molim vas, pomozite nam’, ali i oni su bili izbezumljeni. Kasnije je naknadni potres pomaknuo neke krhotine i imala sam priliku izaći.
Pokušavala sam vikati sa slomljenim rebrima i pronaći kćer. Kao roditelji, ne brinemo se za sebe, brinemo za svoju djecu.
Bolnica nas je otpustila nakon dva dana sa slomljenim kostima, jer je ovdje bilo haotično. Moj brat vozi školski autobus. Tako smo ostali u tome, a naknadni potresi su se nastavljali i nastavljali (počinje plakati).
Ne mogu spavati, iako pijem tablete. Teško ulazim u zgrade, obično čekam ispred bolnice. Kad želim zaspati i zatvorim oči, samo čujem kćerkin glas kako viče u pomoć.
Još uvijek ima prašine i prljavštine zaglavljene u mom uhu.
Naša je zgrada bila nekretnina za iznajmljivanje. Uselili smo se tek prije nekoliko mjeseci i kupila sam sve novo bankovnim kreditom jer prolazim kroz razvod. Nismo uspjeli ništa spasiti i dugujem oko 20.000 turskih lira [1060 dolara].
Radim u supermarketu, ali se također liječim od raka dojke. Moram raditi kako bih uzdržavala svoju djecu (njezin sin je bio odsutan u Bursi s ocem kad se dogodio potres), čak i tada nemam novca. Tako je teško, ali morate se ponašati kao da ste dobro i pokušavate sakriti svoje pravo mentalno i fizičko stanje.
Još nismo dobili nikakvu psihološku podršku. A finansijska podrška države nije dovoljna – dat će nam samo 2000 lira mjesečno (106 dolara) za podršku najmu – to nije dovoljno.
Političari samo prođu kroz bolnicu i kažu ‘geçmiş olsun [brzo ozdravi]’, naprave nekoliko slika i odu. Ne pitaju kako smo. Samo da se pokaže. Nije im stalo do nas.
Ponovno ćemo krenuti od nule u Konyi. Teško je živjeti kao neudata žena u Konyi (vrlo konzervativnom gradu). Brinem se oko pronalaska posla, brinem se oko pronalaska dobrog susjedstva, tako sam zabrinuta za budućnost.”
Marut Babaoglu, 26, automehaničar
“Bio sam budan kad se dogodio potres, trčao sam niz stepenice zgrade – bio sam na petom spratu, ukupno je osam spratova. Stigao sam između drugog i trećeg sprata, onda se zgrada srušila i ostao sam zaglavljen pod ruševinama na stubištu. Bio sam u dovoljno velikom prostoru da sam se mogao okrenuti i malo pomaknuti, ali ruka mi je zapela. Bio je mrkli mrak.
Kad su se dogodili naknadni potresi, stepenice su se malo pomaknule, a ja sam oslobodio ruku. Samo sam spavao, budio se, spavao, to je sve. Glava mi je bila niže od stopala, nekako glavom naprijed niz stepenice, a noge su mi utrnule jer mi je sva krv otišla u glavu.
Nakon više od tri dana morao sam piti vlastiti urin. Toliko sam ožednio da sam se popiškio u cipelu i pio iz nje. Nakon nekog vremena tijelo mi je prestalo prihvaćati urin, povraćao sam.
Na kraju sam čuo građevinske mašine, ali neko vrijeme nisam mogao čuti ljudske glasove.
Osluškivao sam mašine, buka je malo po malo postajala sve jača i to me tjeralo. Život mi je tekao preda mnom kao film. Razmišljao sam o svemu tome.
Kad sam čuo glasove, počeo sam zviždati. Trebalo je 12 sati (od kada ih je čuo) da mi odgovore.
Od vrha srušene zgrade napravili su tunel kako bi došli do mene i izvukli me.
Dok su pravili tunel, napravili su konopac i spustili lijekove. Osjećao sam se teže, pa se nakon toga ne sjećam mnogo toga. Tražio sam salgam (kiseli ljuti sok od ljubičaste mrkve, popularan u regiji) i vodu, ali su mi dali intravenoznu infuziju.
Vatrogasci iz Balikesira (grad u sjevernoj Turskoj) su me spasili. Danju su me otkrili i devet sati su me spašavali, a kad sam spašen bila je noć. Spašen sam četvrti dan.
Bio sam na intenzivnoj njezi kad sam otvorio oči. Svi koji su tamo radili bili su jako uzbuđeni kad sam otvorio oči. Bio sam u šoku, ali ljudi su proslavljali.
Morao sam na operaciju ruke i bio mi je povrijeđen lakat, ali nemam slomljene kosti. Kad mi je ruka zapela, krv nije došla do prstiju, pa mi je kretanje ograničeno, ali ide na bolje. Možda će mi trebati fizioterapija, vidjet ćemo.
Ali nakon što sam spašen, rečeno mi je da su mi majka, otac i brat poginuli u ruševini.
U islamu se smatraju mučenicima (šehidima), pa me tješi da će otići u raj.
Uglavnom, dobro sam. Jedino što mislim da više ne mogu živjeti u sličnoj zgradi.
Nema potrebe za psihološkom podrškom. Dva dana zaredom dolazilo je nekoliko momaka i nudilo psihološku podršku, ali ja nisam htio razgovarati.
Sada nemam nikakav određeni plan, ali želim ići na Balikesir. Spasilačka ekipa pozvala me da dođem tamo i radim s njima. Pa razmišljam o tome da započnem novi život u Balikesiru.
Nakon ovog iskustva bliži sam Bogu, materijalne stvari nisu bitne, a ljudi su mi sada važniji. Razumijem da je smrt tako blizu, blizu kao tvoj nos. Može se dogoditi bilo kada.
(Intervjui uređeni i sažeti radi jasnoće)