NIJE nas bilo malo koji smo naivno vjerovali da su se “srpske devedesete” okončale padom Slobodana Miloševića. Ondje gdje su mnogi vidjeli kraj mračnog doba obilježenog “najgorim desetljećem u nacionalnoj povijesti” dobili smo tek početak jednog perioda koji će po količini i snazi toksičnih političkih produkata, prije svega u medijima s nacionalnom frekvencijom i visokotiražnim tabloidima, daleko nadmašiti kraj prethodnog tisućljeća.
Nada u bolje 21. stoljeće preživjela je čak i loše odglumljenu lustraciju, uvođenje vjeronauka među djecu od šest-sedam godina, ubojstvo premijera Zorana Đinđića, prepuštanje za sitne pare Naftne industrije Srbije, sa svim resursima, ruskoj državnoj kompaniji… Preživjela je i proglašenje antisemita i antieuropejca Nikolaja Velimirovića za sveca kao i uvođenje čuvara lika i djela kvislinga Dimitrija Ljotića u srpski parlament. Veliko je pitanje hoće li preživjeti histerične, delirijske izljeve podrške obnovi ruskog carstva inspirirane sintezom novoruske imperijalne teorije Dugina s nasljeđem Velimirovića, Ljotića i Kalajića, simpatizera Hitlera i Mussolinija.
Medijski sunovrat
Medijski sunovrat kojem danas svjedočimo vremenski koincidira s povratkom Rusije u društveni i politički život Srbije, koji je uslijedio nakon bagatelne prodaje naftne industrije Putinu. Srpsko “spuštanje garda” odvija se u trenucima nestanka svakog oblika jugoslavenske zajednice (odvajanje Crne Gore i proglašenje nezavisnosti Kosova), koja je devedeset godina bila nepremostiva prepreka za bilo kakvu obnovu sovjetskog/ruskog, ali i turskog imperijalnog utjecaja na ovom geostrateškom prostoru.
Jugoslavija, kao velikosrpska tvorevina, kako su je Staljinov Sovjetski Savez i Kominterna stigmatizirali u Dresdenu još prije 95 godina, konačno je nestala, čime je strateški cilj Moskve na Balkanu ostvaren. Država koja je, nakon konačnog sloma carske Rusije 1921., objeručke prva prihvatila pripadnike izbjegle “bijele” intelektualne, političke, vojne i crkvene elite, posljednja je u Europi priznala komunistički SSSR (1940.), a to se ne oprašta.
Prognana Majka Rusija ne samo da se vratila u Srbiju, pompozno i na velika vrata, nego ih je bahato “otvorila nogom”. Počelo je 21.2.2008. u središnjem dnevniku prvog kanala ruske državne televizije. Kroz politički komentar, kao uobičajenu najavu posjeta visokog državnog dužnosnika stranoj zemlji, u ovom slučaju Dimitrija Medvedeva Srbiji, novinar Konstantin Sjemin se imao potrebu osvrnuti na ubojstvo premijera Đinđića.
Posthumno ga nazivajući “marionetom Zapada”, koji je “predao Haagu heroje srpskog otpora” pa je zbog toga dobio “zasluženi metak”, Kremlj je bacio rukavicu u lice političkom autoritetu srpske države. Umjesto trenutnog otkazivanja posjeta Medvedeva, napisano je nekoliko nemuštih diplomatskih demarša i stranačkih priopćenja, a parlamentarna inicijativa za raspravu o ovom pitanju – nije prošla.
Sablasnu tišinu u kojoj je ona odbačena suprotstavljanjem zastupnika Koštunice, Šešelja i Dačića narušio je jezivi zvuk pucanja kičme srpske države koja je prostrla crveni tepih pred Putinovim potrčkom. Medvedevu se tom prilikom poklonio i predsjednik Srbije zaradivši novi nadimak – Boris Nejaki.
Bizaran medijsko-diplomatski skandal
Upravo je ovim bizarnim medijsko-diplomatskim skandalom započeo proces surove i temeljne indoktrinacije srpskog društva, procesa koji će sljedećeg mjeseca, na godišnjicu ruske agresije na Ukrajinu, napuniti 15 godina. Kada nakon tolike i takve izloženosti čudovišnoj ruskoj propagandi sagledamo stanje društveno-političkih parametara kojima bi se moglo izmjeriti strateško opredjeljenje političke zajednice, jasno se može zaključiti da je Srbija vrijednosno napustila Europu i politički emigrirala na Istok.
Značajan pad podrške europskom putu, a pogotovo ulasku u NATO, svjedoči nam da je virus rusofilije metastazirao. Do koje mjere je proteklih godina “revidirana” ovdašnja politička svijest govori podatak da je naklonost stanovništva NATO integracijama 2002. godine bila tri puta veća nego danas?!
Kako je moguće da je samo tri godine nakon NATO-ovog bombardiranja SR Jugoslavije 1999. – dok su uspomene bile mnogo življe i snažnije –- skoro ista grupa ljudi tri puta više podržavala atlantske integracije nego danas, 23 godine nakon bombardiranja? To pitajte ruske majstore hibridnih činjenica.
Iako je državna politika nominalno za europske integracije, euroentuzijazam rapidno kopni iz dana u dan, a fascinacija Moskvom, Pekingom i Ankarom dostiže povijesne “vrhunce”. To nema za posljedicu povećanje broja čitatelja ruskih literarnih klasika ni broja obožavatelja velikih ruskih kompozitora i filmskih stvaralaca. Ne, ovdje je smrtonosni Kindžal daleko popularniji od Tolstoja i Dostojevskog.
Ako se tome doda da su u protekla dva desetljeća uvjerljivo najgledanije privatne televizije prime time, od 19:30 do 22:00, pokrivale turskim serijama, jasno je kakav kulturni obrazac vlada “ovim prostorima”.
Spavači su se probudili
Ako je itko imao dilemu oko prave prirode i programskih opredjeljenja domaćih medija s nacionalnom frekvencijom, agresija Rusije na Ukrajinu do kraja je objelodanila i ogolila rezultate propagande ruske agenturne mreže u Srbiji u 21. stoljeću. “Spavači” su se “probudili” i skoro u potpunosti okupirali srpsku medijsku scenu: od televizija preko portala do dnevnog tiska. Postotak njihovog utjecaja može se slobodno staviti u ravan s aktualnom podrškom Putinu i Rusiji koja se u javnom mnijenju ne spušta ispod 75 posto.
Proruske medije ćete lako prepoznati ne samo po gostima u informativno-političkim emisijama – gdje na prste jedne ruke možete nabrojati one koji Putinovu avanturu nazivaju agresijom i podržavaju uvođenje sankcija Rusiji – nego po vokabularu novinara tj. urednika programa koji neumoljivo i precizno koriste i dnevno usuglašavaju formulacije Kremlja, kao da im je glavna urednica Marija Zaharova.
Ako u najavi ili u pitanjima voditelja programa čujete novokovanice ruskog imperijalnog slenga kao što su “specijalna vojna operacija” i pogotovo “kolektivni Zapad”, na pravom ste mjestu.
“Stručnjaci” i “profesori” niču kao gljive poslije kiše
Ipak, upravo gosti mnogobrojnih emisija u srpskim medijima jesu oni po kojima će posljednjih skoro 11 mjeseci, koliko traje ruska agresija, biti zabilježeni u “sveopćoj povijesti nečasti”. “Gdje ih iskopaše?” čudio se moj prijatelj gledajući i slušajući brojne samozvane vojno-političke stručnjake, profesore geopolitike (?!), anonimne predstavnike proruskih nevladinih organizacija koje su nikle i dalje niču kao gljive poslije kiše, ali i povampirene kreature Miloševićeve ere koje je izbacio snažni revizionistički val antizapadne retorike.
“Poniženi i uvrijeđeni”, poraženi i zaboravljeni, na visokom adrenalinu osobnih i kolektivnih frustracija, otvoreno su se stavili u funkciju politike Kremlja, indirektno, ali nesumnjivo se suprotstavljajući službenoj proeuropskoj politici svoje države koja podržava napadnuti suverenitet Ukrajine. Nema tog ruskog zločina nad civilima, izgubljene bitke, smijenjenog ruskog vojnog zapovjednika koje ovi članovi “Srpskog papagajskog zbora V.V.Putin” neće ublažiti, pretvoriti u suprotnost, pripisati nedjelo žrtvi, izgubljenu bitku ruske vojske ili povlačenje nazvati “strateškim pregrupiranje”, a permanentne smjene ruskih zapovjednika zbog vojnih neuspjeha protumačiti kao ” potrebu za novim oblikom integracije lanca zapovijedanja”.
Posebno je odvratno pravdanje vojnih neuspjeha ili sporog napredovanja ruske vojske navodnom “humanom doktrinom očuvanja ukrajinskih civila” – sve to poslije masovnih grobnica Buče, Izjuma i Hersona. Dok ovo pišem, gledam na TV-u pogođenu stambenu zgradu u Dnjepru, ispod čijih ruševina se još uvijek vade na deseci mrtvih.
Kakav okrutni cinizam
Mijenjaš kanal, a ondje mucavi umirovljeni potpukovnik, vojni obavještajac, NE smatra uništavanje elektro-energetskog sustava Ukrajine usred zime zločinom protiv civila, nego sredstvom Putina da natjera Zelenskog na pregovore, kako bi se zaustavili rat i stradanje civila. Kakav okrutni cinizam! Od pada tj. oslobođenja Izjuma i Hersona, kremaljsko zapomaganje za okončanjem rata kroz usta srpskih novinara ne jenjava.
Svaki “наизуст” papagajskog zbora, bez obzira na konkretan povod, sadrži u sebi indirektni, kodirani poziv Ukrajincima na kapitulaciju: da “sjednu za stol”, “okrenu leđa Zapadu koji će se boriti do posljednjeg Ukrajinca”, da svrgnu Zelenskog…
Spomenuti “Srpski papagajski zbor V.V.Putin” ima dvije sekcije: akademsku i vojnu. Akademsku smo u tekstu već opisali, a vojna je uvedena u medijsku bitku u drugoj fazi. Nju čine umirovljeni visoki oficiri i generali, s posebnim osvrtom na one koji su umirovljeni po sili zakona nakon kumanovske kapitulacije, kao ratni veterani devedesetih. Njihova verbalna okrutnost, odsutnost empatije za civile, omalovažavanje i negiranje postojanja Ukrajinaca, kao i podaničko divljenje “velikoj ruskoj armiji i njenom vrhovnom zapovjedniku”, ostat će zapamćeni kao “nastavak rata medijskom dehumanizacijom žrtve”.
Druga strana
Na drugoj strani, kao reakcija na ovaj medijski potop i “najezdu s Istoka” pojavila se inicijativa koja je postala vidljiva posljednjih mjeseci i predstavlja javni poziv na odgovornost za izgovoreno. Radi se o Slobodarskom savezu slobodne Srbije – Grupi Oktobar, odvjetnika Čedomira Stojkovića, koji je još prije nekoliko mjeseci najavio objavljivanje imena I biografija 4036 pripadnika Putinove agenturne mreže u Srbiji.
Imena i biografije navodnih agenata utjecaja Grupa Oktobar objavljuje periodično, a posljednji popis pojavio se na njihovom portalu prije desetak dana. Među 44 do sada objavljena imena nalaze se aktualni ministri i drugi visoki politički dužnosnici, novinari, profesori i akademici, predsjednici opozicijskih stranaka i proruskih organizacija, kontroverzni biznismeni patriotske provenijencije… Aktivnosti Pokreta Oktobar naišle su na osudu dijela javnosti, prije svega novinarskih organizacija.
Je li u pitanju efektan medijski performans kratkog trajanja, u praznom prostoru nepostojanja srpske opozicije; možda “zidanje virtualnog Golog otoka za domaće putinoljupce, kao neka vrsta rimejka, 75 godina kasnije” ili se radi o javnom procesu “prikupljanja građe koja će biti korištena JEDNOG DANA, kada Rusija izgubi rat”, doznat ćemo u krajnje neizvjesnim vremenima koja su pred nama.
Što god da je u pitanju, za sada bi bilo sasvim dovoljno da se ohlade usijane glave u medijima i nadvlada kolektivni osjećaj morbidne satisfakcije “da se Rusija preko Ukrajine osvećuje Zapadu za bombardiranje Srbije 1999.”. U protivnom, nova nacionalna katastrofa je potpuno izvjesna.
Izvor: Index.hr
