Sretna vremena, piše Hegel u svojoj Filozofiji historije, prazne su stranice u povijesti. U tim praznim stranicama se udobno smjestila Evropa, odnosno, preciznije rečeno, stara Zapadna Evropa, više od trideset godina, koja je očito internalizirala onu reduciranu predstavu o kraju povijesti, koja se oslanja na tezu Francisa Fukuyame iz njegove poznate knjige. EU, ta velika mašinerija ekonomskog progresa i rastućeg blagostanja, mislila je da može ignorirati ili makar amortizirati uznemirujuće događaje oko nje: nisu je u tom optimizmu omeli ni ratovi na njenom tlu, u bivšoj Jugoslaviji, koji su s kraćim prekidima trajali cijelo desetljeće; tretirali su se ti događaji s mješavinom loše savjesti niskog intenziteta i jedva prikrivenog kulturalnog rasizma (ili balkanizma, kako ga zove Maria Todorova), ne remeteći nimalo sliku koju je Evropa izgradila o sebi, uvijek iznova izbjegavajući da sebi postavi pitanje šta je zapravo njen povijesni smisao i kako se taj smisao može ispuniti u konkretnoj politici, vjerujući, naivno, da su procesi kojima je krenula samorazumljivi i da će ekonomski napredak sam od sebe nekako humanizirati globalizaciju i da će cijeli svijet, međusobno isprepleten trgovinom i privrednim interesima, vremenom prihvatiti i vrijednosti liberalne demokratije. Manje-više neokrznuta, ta je slika o sebi ostala i za vrijeme drugih potresa, od ratova na Bliskom istoku do finansijske krize 2008., rata Gruziji iste godine, kad je, usput rečeno, Njemačka zaustavila Ukrajinu i Gruziju u njihovom napredovanju prema NATO-u. Nije se mnogo brinula ni kad je došla građanska i prodemokratska Majdanska revolucija u Ukrajini 2014., koju je istina uglavnom podržavala, ali istovremeno odbijajući obavezu da prihvati punu odgovornost. Nije se trznula previše ni kad je Putin anektirao Krim, i potakao pobunu proruskih separatista i ograničeni rat u Donbasu. I tada je Evropa (a donekle i cijeli Zapad) vjerovala da su to incidenti koji ne remete svjetski poredak, konflikti koje može držati zaleđenim i ograničenim uz pomoć beskrajnih i besmislenih pregovora u kojima su i evropski pregovarači uglavnom tjerali slabiju, ukrajinsku stranu na ustupke onoj agresivnijoj strani – model koji nam je na Balkanu vrlo dobro poznat. Za to vrijeme, EU, ekonomski div, i politički patuljak, dopustila je da se – barem u vanjskoj percepciji – svede na orgiju birokratskog mikromenadžmenta dok se njena vrijednosna i idejna podloga sve više tanjila pod teretom nepreglednih propisa i međusobnih razmirica. Istovremeno, vrijednosni orijentir se gubio udovoljavanjem sitnim nacionalnim egoizmima i ucjenama, što je naročito došlo do izražaja u postupku prema Makedoniji koju su po zahtjevu Grčke prvo natjerali da promijeni ime, da bi onda njeno napredovanje prema EU zakočili zbog dodatnih bugarskih zahtjeva. Stabilokratija – pojam koji se vezuju za eru Angele Merkel – počivao je na konceptu koji se najbolje može opisati našom poštapalicom „ne talasaj“, a njegov rezultat je bio uspon autoritarizma i u pojedinim njenim članicama (Mađarska i Poljska), ali i na Zapadnom Balkanu, odnosno njenom „unutrašnjem dvorištu“, kako mu odnedavno tepaju u Bruxellesu. Za tih „sretnih vremena“ stabilnosti, ruskom medvjedu se dopustilo da raskomada četiri ili pet država u postsovjetskom prostoru, pa čak i da ostvari presudan utjecaj u Siriji, ali i nekim drugim državama (npr. u Africi). Pogotovo je njemačka politika unutar EU prednjačila u nevjerovatnom povijesnom sljepilu; iz ekoloških razloga proklamirala je izlazak iz ugljene industrije ubrzavajući nakon havarije u Fukushimi izlazak i iz atomske energije, a povećavajući time fatalnu energetsku zavisnost od Putinove neostaljinističke nomenklature. Ta kombinacija tradicionalnog njemačkog idealizma (ovdje, istina, reduciranog na ekološka pitanja) i profitersko-provincijske uskogrudnosti postavila je koordinate berlinske vanjske politike, koja se uglavnom prenosila i na Evropu. Tome je doprinijela i razgranata mreža moćnih lobista ruske gasne industrije, o kojima su nedavno iscrpno i dokumentirano pisali, među ostalim, Der Spiegel i Die Zeit, a u čijem je središtu bivši kancelar Gerhard Schröder, koji se i nakon skoro tri sedmice bjesomučne ruske agresiji na Ukrajinu, nije odrekao sinekura u brojnim nadzornim odborima Rosnefta i Gazproma, već, izigravajući mirotvorca, putuje u Moskvu na sastanak s Putinom. No, Schröder je samo najpoznatije ime hobotnice (pro)ruskih agentura koje su u Evropi radile na udovoljavanju zahtjevima Kremlja i podjeli Zapada. Nije Kremlj finansirao samo desničarske populiste i neke ljevičarske stranke u zemljama EU – njegove duge ruke na uzici su držale ministre, bivše i sadašnje premijere, a dijelom i neke medije u evropskim prijestonicama. Dominantna ideja se mogla sažeti ovako: ok, Rusija jeste autokratski režim, ali ako je izoliramo, bit će još gore. Pritom su se naročito njemački političari oslanjali na pomalo mitologiziranu Ostpolitiku Willyja Brandta iz sedamdesetih godina 20. stoljeća, koja je tada proklamirala koncept „Wandel durch Annäherung“ (= „promjena približavanjem“), odnosno predodžbom da će retoričko razoružavanje i ograničena ekonomska suradnja dovesti do popuštanja napetosti između blokova, otopljavanja ne samo međusobnih odnosa, nego i do unutrašnjih promjena, odnosno otvaranja unutar zemalja s onu stranu željezne zavjese. Ta nova politika, inače transatlantski usaglašena, kako naglašava njemački historičar Heinrich August Winkler[1], odnosila se na DDR i na Poljsku, i podrazumijevala je odustajanje od politike nepriznavanja i blokiranja priznanja Istočne Njemačke od drugih zemalja (nešto slično što Srbija radi u svojoj kosovskoj politici), produbljivanje diplomatskih odnosa, kulturnu razmjenu i slično. U slučaju Poljske radilo se pak o politici pomirenja i priznavanje njemačke krivice za Drugi svjetski rat. Brandtova i Wehlerova Ostpolitik dakle vezana je za jedan sasvim drugačiji kontekst. No, ona je poslužila kao uzor u njemačkoj i evropskoj politici prema Rusiji posljednjih decenija, svakako u jednom pervertiranom obliku, koji je više ličio na opravdanje nego na promišljenu strategiju. Ta politika je glasila otprilike ovako: razvijamo poslovne odnose s diktaturama (uključujući i Rusiju), jer je to, prvo, neumitno u globaliziranom svijetu, i, drugo, jer ćemo jačanjem ekonomske saradnje dugoročno doprinijeti tome da se ti režimi u sebi otvore i promijene. Međutim, dogodilo se suprotno od toga: ti režimi, naročito Rusija, nisu sebe iznutra promijenili nego su dubinski korumpirali i promijenili Evropu.
Novi svijet
I onda su došli trenuci kad se promijenilo sve. Lenjin kaže na jednom mjestu da postoje desetljeća u kojima se ništa ne dogodi, a onda dođu dani u kojima se dogode stvari koje odrede cijela desetljeća. Tako je s Putinovim napadom na Ukrajinu otvoren proces otrežnjenja za koji, uprkos trenutnom velikom pritisku varljive zapadne javnosti, nije sigurno da će biti doveden do kraja. Zapadnjački, naročito evropski političari, a među njima pak najviše njemački, odbijali su dugo da pogledaju stvarnosti u oči, i to su činili sve dok na Kijev nisu pale prve granate. A ta stvarnost se zove: Putinova Rusija je agresivna imperijalna sila, iznutra duboko ideologizirana, riješena da ispuni samonametnutu misiju, a koja se sastoji u tome da se idejno i kulturno potpuno razvede od Zapada, te da silom povrati dominaciju u velikom dijelu Evrope. A ta ideološka misija koju slijedi (o njoj opširnije malo kasnije) nimalo se ne kosi s pragmatizmom trgovanja vlastitim resursima. I treba imati na umu: ekonomija je ovdje u službi ideologije. Ruski kapitalizam, kao uostalom ni kineski, niti se zasniva na ideji slobode niti tu ideju ima kao rezultat; on podliježe jakoj političkoj kontroli odnosno forsira, obrazovanjem nove basnoslovno bogate elite, potpuno objedinjavanje političke i ekonomske moći unutar zadatog ideološkog okvira. Velika iluzija zapadnjačkih neoliberala sastoji se u predstavi da će kapital u autokratskim državama osloboditi i društvenu energiju – od Rusije i Kine nema bolje potvrde da liberalizam i kapitalizam nisu po sebi vezani pupčanom vrpcom, već da se, naprotiv, kapitalizam i diktatura jako dobro podnose. Autoritarni kapitalizam, preveden u agresivnu vanjsku politiku, pokazao se, povrh toga, zastrašujuće efikasan, pri čemu su njegovom usponu i u kineskoj i u ruskoj verziji najviše doprinijele velike zapadne kompanije željne profita, jeftine energije i još jeftinije radne snage. Jedan je njemački političar ovih dana pokajnički primijetio: „mi smo svo vrijeme finansirali Putinovu politiku, finansiramo i dalje njegov rat protiv Ukrajine, mi smo izgradili i nahranili ovo čudovište“. No, još se nije sasvim razbistrio uvid da će rat u Ukrajini vjerovatno označiti početak deglobalizacije, naprosto zbog toga što će, pod sadašnjim okolnostima, globalizacija donijeti prevlast autoritarnih modela i konačnu propast Zapada i „slobodnog svijeta“, da upotrijebimo ovu izlizanu sintagmu iz vremena Hladnog rata. Onima na samom Zapadu koji se zbog velikih i krvavih grešaka SAD-a (da spomenemo samo intervenciju u Iraku), kolonijalne prošlosti zapadnih sila raduju toj mogućoj propasti valja odgovoriti: poraz te političke formacije zadugo će u defanzivu dovesti a možda i zatrijeti prosvjetiteljsko nasljeđe, a s njim i ideju individualne (a i kolektivne) slobode, samoodređenja, pravne jednakosti, pravedne države, humanizma, društvene solidarnosti, težnje za istinom. To su idejna ishodišta onoga svijeta koji često nepravedno označavamo geografskom metaforom „zapad“ (mada su dobrim dijelom nastale i na istoku), koji jeste te ideje prečesto znao iznevjeriti, licemjerno i okrutno ih okrećući u svoju suprotnost, ali uza svu kritiku, koja je i danas važnija nego ikad, ne treba gubiti smisao za proporcije i prioritete.
Ideologija putinizma
Konkretno, pogreške i neutemeljene i fatalne intervencije Zapada, naročito ona u Iraku, ne mogu poslužiti kao polazište za tvrdnje koje čujemo ovih dana, da su, recimo, SAD i Rusija iste, da Putin samo radi ono što su radili drugi, da stoga i ne treba zauzimati stranu, jer je ovaj rat obračun velikih sila, a Ukrajina, koju su NATO i EU svojim stavovima „uvukli u rat“, samo je poligon, te da inače nije sve crno-bijelo, ima tu krivice na svim stranama itd. Takvi stavovi često bivaju dopunjeni argumentom, koji smo čuli npr. od njemačkog politologa Johannesa Varwicka, da bi najbolje bilo da se Ukrajina preda i da se formira vlada u egzilu, kako se rat ne bi umjetno produžavao i povećavala patnja stanovništva.
Rat u Ukrajini nije izazvan nikakvim proširenjem NATO-a na istok, niti obećanjima EU na Majdanu 2014., niti bilo kakvim stvarnim ili izmišljenim postavljanjem raketa u Poljskoj, Rumuniji ili na Baltiku, nego je dio plana obnove ruskog (sovjetskog) carstva, koje su vlastodršci u Kremlju sebi upisali u historijsku misiju jako davno, najkasnije s dolaskom Putina na vlast. Treba samo zaviriti u brojne knjige napisane u posljednjih petnaestak godina, koje omogućuju dobar uvid u sliku svijeta putinizma, i genezu nove velikoruske ideologije. Veliki američki historičar Walter Laqueur je još nakon okupacije Krima u svojoj knjizi o „putinizmu“[2] napisao da je već tokom devedesetih bilo jasno da će potraga za novom ruskom doktrinom i misijom ići u pravcu autoritarne desnice. Danas je „politički sistem Rusije diktatura s velikom podrškom naroda“, i to diktatura koja nalikuje na klerofašističke režime tridesetih godina, a ona će se, dodaje Laqueur, pretvoriti u puni fašistički režim čim osjeti da gubi plebiscitarnu podršku stanovništva (što se upravo sad događa). Laquer u knjizi napisanoj 2015. ne može razumjeti simpatije određenih ljevičarskih političkih grupacija za Putina: „Smatram neobičnim pa i suludim što ljevica izvan Rusije ove ideološke i političke promjene jedva primjećuje i Rusiju na neki način i dalje smatra ‘ljevičarskom zemljom’“.
Ideološka matrica putinizma, koja je sadržana i u govorima Wladimira Putina povodom priznanja otpadničkih teritorija na istoku Ukrajine i povodom objave rata Ukrajini, objedinjuje više elemenata, najprije: prvi je mesijanizam, sadržan u historijskom zadatku povratka u status quo ante 1917., kada su, po pretpostavci ruskog nacionalizma, počele nevolje ruske države, ali ne zbog izgradnje kasnije komunističke diktature, nego zbog lenjinističkog antiimperijalističkog principa samoodređenja naroda, koji je Ruse podijelio u više republika (nekako nam je poznat taj argument, zar ne?). U Putinovom govoru on je Ukrajinu okarakterizirao kao umjetnu naciju čiji je tvorac Lenjin. S druge strane, Putin očito nema tako negativno mišljenje o Staljinu, jer je zabranio ili znatno otežao rad udruženja koja istražuju staljinističke zločine. Kada je Putin raspad SSSR-a nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća“ nije mislio na ideološku pozadinu nego na činjenicu da je SSSR (u njegovim očima) bila jaka imperija s presudnim ruskim utjecajem, te na okolnost da je nakon njenog raspada oko 20 miliona Rusa ostalo izvan granica Rusije. Drugi bitan element je izrazito antizapadnjaštvo i antieuropejstvo, koji je, po analizama i Laqueura i francuskog filozofa ruskog porijekla Michela Eltchaninoffa, posredovano spisima Ivana Iljina, velikoruskog i fašističkog, a usput rečeno, i antisemitskog mislioca između dva rata, koji spada u rijetke ruske autore koji su štampani u nacističkoj Njemačkoj tokom Drugog svjetskog rata. Kako opisuje Eltchaninoff u svojoj studiji U Putinovoj glavi[3], Iljina Putin često citira, a njegove knjige kao obaveznu lektiru poklanja svojim saradnicima. Tu je mogao naći ideju da je cjelokupna ruska povijest zapravo „povijest tvrđave pod opsadom“ (citiram iz Iljinove knjige: Wesen und Eigenart der russischen Kultur, objavljene 1944. u Švicarskoj, str. 157). Iljinov klerikalni imperijalni nacionalizam srodan je s revitalizacijom paradigme geopolitike i u verziji Karla Haushofera, čije su ideje bila osnova za nacističku politiku „životnog prostora“, te s predstavom da Rusija nije evropska nego euroazijska zemlja, i to ne samo u geografskom nego i u političkom i vrijednosnom smislu. Posrednik obnove geopolitike i euroazijanstva u novije vrijeme je bio živopisni filozof Aleksandr Dugin, koji, kako tvrde Putinovi intelektualni biografi, ima veliki utjecaj na strukture vlasti, posebno na vojne krugove, a posredno i na samog Putina. On je posljednjih desetljeća naročito bio posvećen tome da putinizam kao ideologiju (svakako ne pod tim imenom, ali u suštinskom smislu) proširi u druge zemlje, objavljujući prijevode svojih knjiga na engleskom, njemačkom, italijanskom i drugim jezicima, nastupajući u zapadnim medijima, pa čak i sudjelujući u javnim debatama s nekim evropskim intelektualcima, koji su, kao Bernard Henri-Lévy, iz ko zna kojih razloga, pristajali na to da ovim putem priznaju relevantnost i samopromociju ovog opasnog šarlatana. Nakon što je Putinova vojska izvršila agresiju na Ukrajinu, on je na jednom predavanju, održanom 04.03.2022., koje se u vidu videosnimka može naći na njegovoj facebook stranici, rekao: „Rusija nije dio globalne civilizacije. Mi smo civilizacija za sebe. Huntington je bio apsolutno u pravu. Rusija je veliki izolirani otok. Nismo imali drugi način da dokažemo da je Huntington bio u pravu, osim da napadnemo Ukrajinu“.
Laquer kao jedan bitan element putinizma, a to je konspirologija, odnosno paranoidna sklonost teoriji zavjere, uglavnom globalnih razmjera. U to se uklapa i povijesna metafora „tvrđave pod opsadom“ koju smo videjli kod Iljina. Ovaj element, istina, ima više strukturalni karakter, i nalazimo ga u mnogim agresivnim varijantama nacionalizma, koje projiciraju Drugog kao neprijatelja, ali je on ovdje uzdignut do interpretacije cjelokupne svjetske povijesti, s Rusijom u njenom središtu. I ovdje je Dugin bitan mada ne i jedini posrednik, koji je još davne 1993. objavio jednu knjigu Konspirologija. Nauka o zavjerama, tajnim društvima i okultnom ratu, koja je inače prevedena u Beogradu 2008. (U Srbiji je, usput budi rečeno, izašlo mnogo prijevoda Duginovih knjiga, a veoma često ćete kod proruskih srpskih intelektualaca primijetiti da se pozivaju na njega ili da se koriste njegovim matricama mišljenja). U toj knjizi Dugin povijest Evrope 20. stoljeća (pa i svijeta), inerpretira kao „okultni rat“ Reda Euroazijaca i Reda Atlantista, pri čemu i jedan i drugi red imaju svoje crvene (boljševičke) i svoje bijele (npr. fašističke) varijante. Ovo zvuči potpuno sumanuto, ali koliko su takvi i slični modeli razmišljanja rasprostranjeni u ruskim intelektualnim krugovima, možete vidjeti i na tome da je i ruski patrijarh Kiril u svojoj nedjeljnoj propovijedi, opravdajući agresiju na Ukrajinu rat, nazvao „metafizičkim ratom protiv sila zla“[4], navodeći, između ostalog, i gay parade kao primjer „zapadnih vrijednosti“ koja se želi nametnuti Rusima u Ukrajini.
Identitetski rat protiv Ukrajine: udar na temelje prosvjetiteljstva
Kad se sagledaju samo neki od elemenata putinizma postaje čak i izlišno objašnjavati da Putinov propagandistički slogan o „demilitarizaciji“ i „denacifikaciji“ nema nikakvo utemeljenje, iako su i neki komentatori ovdje kod nas prihvatili da u njemu ima makar zrno istine. Predaleko bi nas sad odvelo da govorimo o povijesti, ulozi Bandere u Drugom svjetskom ratu ili simbolima koje koriste neke jedinice u ukrajinskim vojnim snagama, no ideologija današnje Ukrajine vrijednosno nema nikakve veze sa ukrajinskim kolaboracionizmom iz Drugog svjetskog rata, niti Euromajdan 2013/2014, taj veliki događaj najnovije ukrajinske povijesti[5], ima ikakve veze s nekakvim „banderistima“. Dovoljno je reći da je današnji ukrajinski patriotizam, kojem svjedočimo u ratu u vidu snažnog otpora ruskoj agresiji, višeetnički, višereligijski i zasnovan na modernom građanskom identitetu, koji uključuje i etničke Ukrajince i etničke Ruse, i Jevreje i Krimske Tatare i mnoge druge. Naprotiv, ako ćemo tražiti tragove nacizma u ovom ratu, onda su neki od njih, kako smo donekle vidjeli u prethodnom odjeljku, sadržani u ideologiji putinizma. „Denacifikacija“ je zapravo šifra za uništavanje ukrajinskog nacionalnog identiteta i ukrajinske državnosti, koja je ključna, premda ne i jedina smetnja obnovi velikoruskog carstva koje se samo prisajedinjenjem Ukrajine, iz kremaljske perspektive, može pozicionirati kao „civilizacija za sebe“, koje bi bilo ne samo neka autohtona geopolitička formacija nego bi predstavljala otjelovljenje posebnog vrijednosnog sistema. Taj sistem, koji se predstavlja kao „tradicionalistički“, suprostavljen je „modernom svijetu“, dakle onom svijetu koji, uza sve mane, baštini ideje prosvjetiteljstva. Mnogi su u nevjerici vrtjeli glavom kad su čuli nedavne priče putinističke propagandne mašinerije o velikoj zavjeri sa slijepim miševima koji bi trebali prenijeti patogene koji bi, kao biološko oružje, pogađali samo ruski narod. Ali taj „QAnonovski“ narativ sasvim je logičan unutar putinističkog paranoidnog diskursa, koji napada same temelje modernog poimanja stvarnosti i težnje za istinom. Dakle, putinizam i njegov identitetski rat u Ukrajini politička je manifestacija globalne antiprosvjetiteljske pobune protiv modernog svijeta, čije je intelektualne obrise nedavno opisao britanski historičar Mark Sedgwick u svojoj inspirativnoj knjizi o neotradicionalizmu.[6]
Mi jesmo već odavno u Trećem svjetskom ratu, kako je nedavno napomenula američka diplomatkinja Fiona Hill; taj ideološki ili kulturalni rat traje već skoro cijelo 21. stoljeća, na više frontova, na neintegriranom Zapadnom Balkanu, gdje više ili manje prikriveni putinisti pokušavaju uništiti Bosnu i Hercegovinu u ime radikalnog etnocentrizma, u zemljama Evropske Unije, gdje radikalni populisti također u ime krvi, tla i „organske nacije“ streme povratku u predprosvjetiteljsko doba, u SAD, gdje trumpisti i sljedbenici kulta QAnona žele poništiti granice između istine i laži. Ukrajina je sad glavno poprište tog globalnog sukoba.
—————————————-
[1] Vidi Heinrich August Winkler: Geschichte des Westens. Vom krieg zum Mauerfall. München: Beck 2014, str. 508 i dalje.
[2] Walter Laqueur: Putinism: Russia and its Future with the West. New York: Thomas Dunne Books 2015.
[3] Michel Eltchaninoff: In Putins Kopf. Die Philosophie eines lupenreinen Demokraten. München: Klett 2016.
[4] O ulozi Patrijarha Kirila u ratu vidi https://www.zeit.de/2022/11/patriarch-kyrill-wladimir-putin-russland-ukraine-krieg.
[5] Vidi o Euromaidanu sjajnu knjigu koju je priredio veliki ukrajinski pisac Juri Andruhovič: Euromaidan: Was in der Ukraine auf dem Spiel steht. Berlin: Suhrkamp 2014. Vidi i knjigu njemačkog historičara Karla Schlögela: Entscheidung in Kiew. Ukrainische Lektionen. Frankfurt/M 2017.
[6] Mark Sedgwick: Against the Modern World. Traditionalism and the Secret Intellectual History of the Twenthiet Century. Oxford University Press 2014/2004.