bdf.brcko@gmail.com

METASTAZE ZLA: Iz vremena prošlog u vremenu sadašnjem

Susret sa Fragmentima razorene prošlosti Emira Suljagića

U opštoj euforiji slavljenja zla, koja se godinama ponavlja na ovim prostorima, normalnim ljudima je teško sačuvati zdrav razum i prisebnost. Još se nisu posložile slike svih ubijenih, prognanih, silovanih, mučenih i poniženih iz rata 1992-1995, a već se novi povampireni sijači smrti, terora i straha pomaljaju iz svojih jazbina i prijete novim klanjem, rušenjem džamija i etničkim čišćenjem.

Kada je okončan rat i sklopljen Dajtonski mirovni sporazum, kojim je stvorena i verifikovana najnakaradnija država na svijetu, djelovalo je to kao konačno rješenje za napaćeni narod ove zemlje. Hvala Bogu, mir je. Podijelila se. Svako ima svoj tor, nekakav zajednički krov i, to je to… mirna Bosna.

Ali, trideset godina poslije, alava ala nije sita… Hoće još, hoće više, hoće dalje… Dok novi jahači Apokalipse jašu na leđima desničara nacionalista, dosjetio se jedan od njih da je najbolje sklopiti savez s đavolom svjetskog kalibra. Raspojasao se, razletio na sve četiri strane svijeta ne bi li dobio podršku za ostvarenje svog skoro sedamstogodišnjeg sna da se konačno osveti Turcima za boj na Kosovu i da konačno zatre muslimane i s ove strane Drine. Jer upravo oni, bosanskohercegovački muslimani, Bošnjaci, su trn u oku ne samo njima nego i drugim evropskim narodima koji tiho i kurvanjski aminuju sve ono što su oni počinili tokom proteklog rata, pod sloganom krst je krst, kakvi evropski muslimani.

Užas i strah tih muslimana bit će veći kada uz njega jašu Orban, Janša, francuski sljedbenici Lepenove, kada  poput Hitlerove mladeži postrojeni vojnici u crvenim beretkama pjevaju – nema više komunista ( pred dojučerašnjim komunistima) i euforično uzvikuju za krst, za krst, ostaje vam da se zapitate-je li neko vidio Hitlera…Samo još on nedostaje pa da parada može da počne. Parada zla…

Dok vođa, poput Hitlera nekad, ni sam ne može da vjeruje kakav je uspjeh postigao demonstrirajući svoju silu, u isto vrijeme pokušava svojim nesuvislim izjavama, nedovršenim i nelogičnim rečenicama bez kraja i početka, ubijediti javnost da on i njegov narod ne rade ništa na štetu drugih naroda, nego odgovaraju na zlo koje je njima počinjeno u Prvom i Drugom svjetskom ratu, kao i u svim drugim ratovima koji su ih zadesili otkad postoje. Zaboravio je vođa da su ovo druga vremena, da progoni pogrešne ljude, da ratuje s avetima prošlosti. Nema argumenata, nema razgovora, sve je svedeno na istu poruku: Oni nas mrze, oni su nas ubijali, oni su naši neprijatelji, u napad, prije nego što oni napadnu nas…

Nažalost, uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji jedva čekaju da se napiju nečije krvi. Njima ne treba puno pričati i objašnjavati šta treba da rade. Oni to po svojoj urođenoj ubilačkoj, krvoločnoj intuiciji znaju. Dovoljno je da se, napuckani, puste s lanca. Teško onom na čijim vratima se pomole. Tako je napuckavao Radovan Karadžić svoje krvožedne kerove 1992.

OŽIVJEŠE U NOVOJ STVARNOSTI PRIZORI PROŠLOSTI

,, Lično mislim da je naš životni prostor i teritorija gdje živimo i radimo ugrožena i moramo osujetiti tu opasnost. Ustvari, moramo spriječiti muslimane da se nasele na naše teritorije i prostore.”( E.S. Geografija nestanka)

Blago onom ko ih nikad u životu ne sretne, teško onom ko ih sretne pa preživi…Taj se više nikad ne sastavi. Iznutra. Ostane polomljen, zdrobljen, u krhotine pretvoren. Takav je i Emir Suljagić, momak iz Podrinja koji je ,,umro” kad se desila golgota Srebreničana, odnosno svih onih koji su se stigli u Srebrenicu bježeći od zla koje su ‘92. doživjeli u svojim rodnim selima i mjestima, od Bratunca, Vlasenice, Cerske…

,, Ponekad mislim da bi bilo bolje da nisam preživio… u godinama nakon rata, dok je biljeg koji sam nosio bio vidljiv, očigledan. Možda je i danas. I zato bi bilo bolje da nisam preživio. Bilo bi bolje zato što sam već bio mrtav. Moj je život bio okončan, završen i onda mi nanovo vraćen i nisam znao šta da činim s njim…Možda je jedino mjesto na svijetu gdje sve ima smisla tmina groba…I zato živim čekajući smrt.”

Pretočio je svoja sjećanja na ono što je doživio u jednu neobičnu knjigu, bolje reći knjižicu, koju biste mogli u šaci osrednje veličine zgužvati, ne sluteći koliko toga je sadržano među njenim neobičnim koricama na kojima kao da su rasute krhotine stakla, ogledala, u kojem nema ko da se ogleda jer… svi su odavno mrtvi, ubijeni na najsuroviji način, rasuti po brojnim masovnim grobnicama, čiji zemni ostaci počivaju u bijeloj dolini smrti, u Potočarima.

Knjiga je koloplet fragmentiranih sličica koje su odraz, razbijeno ogledalo unutrašnjih krhotina pisca. A on, on je jedna razbijena gromada, osuđena da preživi, da nadživi sve one koje je volio, s kojim je rastao, s kojim je sanjao snove o budućem životu.

,,Povratnik” u rodno selo Voljavicu, u ostatke nečeg što podsjeća da se tu živjelo, voljelo, rađalo, u ostatke geografske karte koje više nema, koju su uništili i spalili zlotvori prekaljeni u Vukovaru, na hrvatskim ratištima, i preko Skelana, preko Drine ubačeni u Bosnu da nastave svoj krvavi pir, pokušava ispuniti majčinu želju.,, Rekla mi je da idem u selo, da sredim bašču, da ne propadne…Ljeti radim do iznemoglosti, radim sve ono što mislim da bi babo i đedo radili…ponavljam ritual. Ritual se mora ponavljati iako znaš da će doći dan kad više neće biti nikoga da ga ponavlja. I možda je tako i najbolje.”

Što nisu uništili Škorpioni, Arkanovci i drugi neljudi  na geografskoj karti Podrinja, dovršila je priroda. Gdje nema ,,ljudske” ruke, tu korov niče.

,, Bez ljudi, priroda je počela mijenjati izgled sela. Nije to više geografija moga djetinjstva. I ostatak je geografije drugačiji. Drugačije su zastave, javni prostori, obilježja duž puta, drugačiji su trgovi i ulice…Naše komšije prilježno se pridržavaju novih propisa, učestvuju u novim manifestacijama, jer za njih počinje potpuno nova historija kad nas iskorijene.”

Gdje nema ljudi, u pustim kućama, obnovljenim i neobnovljenim, gdje duše njihove lebde, kao i na fotografijama načinjenim u ratnoj Srebrenici, likovi su tu, živi, ali nema riječi. Tu počinju halucinacije…Iz grobova, masovnih grobnica Laze-Grbavci, Nova Kasaba, Kamenica, Kozluk… progovaraju mrtvi, podnose kratak izvještaj o sebi, svojim posljednjim danima, o sitnicama koje su uz njih pronađene i po čemu su ih mogli identifikovati…

Iz razorene prošlosti izranjaju slike djetinjstva, odrastanja, prvih ljubavi, normalnog života sa komšijama gdje se ,, s dojučerašnjom komšijskom bliskošću u tom trenutku mogla porediti samo komšijska brutalnost”.

,,U mjestu u kojem sam rođen i odrastao gotovo iz svake kuće neko je izveden i ubijen već do kraja maja 1992….Oni koji nisu ubijeni odmah, ubijani su tokom ljeta, noću, dok su se vraćali u selo u potrazi za hranom.

Oni koji su preživjeli sve to, u najvećem broju ubijeni su u julu 1995.godine. Bila su to,, dva sita”. Neki su prošli kroz prvo, njih mnogo manje kroz drugo. Prosijani smo temeljito”.

O svemu što se dešavalo tokom rata a sa čime je kao prevodilac bio upoznat, svjedočio je u Haagu. Autentični zapisi sa suđenja, izjave svjedoka, susreti sa osuđenim zlikovcima, prepliću se sa toplim opisima majke, đede, jednog i drugog, sa opisima golog preživljavanja, sa opisima smrti kao jedinog spasenja i oslobađanja od ovozemaljskog zla.

,, Za oca je to bio kraj duge i ponižavajuće godine u kojoj je doživio da se zajedno s nama krije po šumama i bježi kao lovina; nakon što je izgubio sve, vjerujem da mu je smrt donijela mjeru oslobođenja…”

Na kraju ,,je sve spalo na mene. I tu, sa mnom, završava ova porodica,…Kad zatvorim oči, vidim kako se, kao da su od plastike, tope lica moje nerođene djece.”

Sve je umrlo u Podrinju. I oni koji su se vratili, koji su svojim vrijednim rukama obnovili ono što su zatekli, umrli su na bezbroj načina tokom rata. ,,Umrla je zemlja u kojoj su sjedili, umrli su oni i jedini svjedok njihove ljudskosti jeste moje nepouzdano pamćenje. Iza njih su ostali potpuno prazni hodnici stvarnosti, mračne i kamene odaje u koje svjetlost dolazi da umre.”

U te hodnike mraka i smrti svakodnevno ulazi pisac, koji je postao direktor Memorijalnog centra Potočari. Kakva ironija? Biti ,,osuđen” da vječno živiš u mrtvom gradu sa bijelim nišanima, da čuvaš uspomene na iskorijenjenost. Ne samo na ovu iz ‘92.-‘95. nego i onu iz 1862. kada su iskorijenjeni iz Srbije, na onu iz 1941. kada su iskorijenjeni iz Podrinja…

,,Iskorijenjenost je intezivna i odbija da ode. Neki ljudi nikad se ne naviknu na nju. Ja sam se navikao. Nemam očekivanja u vezi s porodicom,  domom, ne želim da razgledam svijet. Vidio sam ga u njegovom najgorem svjetlu.”

U svijetu bešćutnosti, iluzorno je očekivati da progonitelji razumiju progonjene, da dželati razumiju i čuju vapaj žrtve… Na Balkanu se to valjda podrazumijeva. Surovost i divljaštvo su zaštitni znak balkanskog neandertalca, a svaki ubijeni ,,neprijatelj” još jedan trofej u porodičnoj plemenskoj zbirci.

Ne postoje riječi kojim bi se premostio jaz međusobnog nerazumijevanja.

,,Ali među nama je jaz… Dijele nas riječi. Mariju i mene. Naše nesreće imaju svaka svoje riječi. Naše riječi nemaju isto značenje, čak i onda kad izgledaju ili zvuče kao da su iste.”

 

M. Pašalić

Izdvojeno