Zašto su ove priče tako specifične? Zato što su vrlo često slojevite i dvosmislene, zato što su priče dvostrukog dna, zato što se u njima, tako kratkim i malenim, učas iskaže psihologija onoga ko pripovijeda ili onog ko ih je odabrao, i psihologija glavnih likova, čija nas logika u isto vrijeme šokira, ili neugodno kosne, nasmije, ali i navede da o napisanom razmišljamo na nekoliko različitih načina.
Anegdota (od starogrčkog ἀνέκδοτον, anékdoton – “nije objavljeno”) vrsta je književnog djela koje se temelji na izvanrednom događaju obično iz života neke osobe. U svakodnevnom jeziku anegdota se odnosi na priču (uglavnom usmenu) koja opisuje čudan, neobičan ili smiješan događaj. Kada se te priče zabilježe i objave, prestaje odrednica usmeno, pa to što je publicirano postaje svojevrsna simbioza autorskog teksta i narodne predaje.
Anegdote koje nam Dedeić prezentira u knjizi Osmijeh bola neobične su situacije njegovih zemljaka. One sadrže trenutke koji pokazuju nešto karakteristično, bitno o ličnostima koje tretira, ili o nekom mjestu, događaju ili situaciji iz njihovih života. U njima je sve svedeno na najmanju mjeru, sam događaj, opis, dijalog, a sve u namjeri da njihov kraj bude što efektniji, uspješniji, blistaviji. U najvećem broju sadrže duhovitu višedimenzionalnu poentu.
Pripovijedanje je objektivizirano, s naglašavanjem bitnih momenata za određeni društveni i povijesni trenutak, a vremenski raspon je od 1913. godine do današnjih dana. Junaci anegdota koje Dedeić bilježi su se smijehom branili od neprijatelja ili situacija nepovoljnih po sebe pa se zato, gotovo po pravilu, na njihovom kraju nalazi oštroumna, ubojita, nerijetko i zajedljiva, a ipak duhovita poenta.
Zabilježene anegdota zabavne su, gorko smiješne i poučne, a katkad nalik gegovima iz nijemih komedija, ili apsurdistične poput zen-koana, filozofične i šašave, ili su jednostavne narativne skice o čovjekovoj psihologiji i mentalitetu u historijskom vremenu.
Zašto su ove priče tako specifične?
Zato što su vrlo često slojevite i dvosmislene, zato što su priče dvostrukog dna, zato što se u njima, tako kratkim i malenim, učas iskaže psihologija onoga ko pripovijeda ili onog ko ih je odabrao, i psihologija glavnih likova, čija nas logika u isto vrijeme šokira, ili neugodno kosne, nasmije, ali i navede da o napisanom razmišljamo na nekoliko različitih načina.
Osim specifičnosti kao najosebujnije karakteristike, bitnost ove knjige jeste u rijetkosti. Naime, vrlo je mali broj knjiga koje anegdotalno tretiraju sandžački prostor. I ono što je najbitnije, u ovoj se knjizi, povremeno, dosegnu oni vrhunci mudrosti u humoru čiji se nedohvatljivi i neponovljivi artizam sastoji upravo u tome što čitalac (ili slušalac) ne može ni sebi objasniti šta je tu tako mudro i tako smiješno i zašto mu se neke riječi zanavijek u pamet usijeku.
Recenzent knjige Uzeir Bukvić ukazuje na još jednu bitnost: “Dedeićeva knjiga nas podsjeća i opominje kako bi bilo potrebno i vrijedno nekako balzamovati, sačuvati od nezaustavljivog naleta i agresije subkultura tradiciju i jezik, prema kome je autor vrlo oprezan, baš kao što je bilo neprocjenjivo sačuvati autentičnost nekadašnjih Rožaja; kuće s krovovima od šindre, tahte, pod šticom, kuće pod daskom, zavisno od toga kako se to u kom kraju govorilo za te kuće, skladno ukomponirane u prirodni ambijent okolnih planina. Sve su prognoze kao i naše želje nesigurne.
Baš kao i naša sjećanja koja traju veoma kratko, oslanjajući se samo na priče u kojima riječi i smisao često mijenjaju mjesto. Sigurno je ipak samo ono što je zapisano, poput Dedeićeve knjige, za koju, sklapajući njene posljednje stranice, ostajem zbunjen i nesiguran kojem književnom žanru pripada. Nisam nezadovoljan tom svojom zabunom jer važno je o čemu knjiga govori.”
O AUTORU:
Ismet (Ibiš) Dedeić rodio se 3. maja 1947. godine, u Koljenu, općina Rožaje. Nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja, završio je Saobraćajni fakultet na Zagrebačkom sveučilištu, a postdiplomske studije na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. U općini Rožaje obavljao je dužnost inspektora za drumski saobraćaj i javne puteve. Biran je za odbornika u Skupštini Opštine Rožaje i bio predsjednik Savjeta za bezbjednost saobraćaja Opštine Rožaje i član predsjedništva Savjeta za bezbjednost saobraćaja Crne Gore.
Najveći dio radnog života proveo je u Brčkom, gdje je obavljao dužnost generalnog direktora preduzeća “Laser” Brčko, generalnog direktora “Luka” Brčko i generalnog direktora preduzeća Slobodna carinska zona Brčko.
Pomagao je rad bošnjačkih boračkih organizacija Brčko distrikta BiH, stipendirao djecu roditelja s lošijim imovinskim stanjem kao i djecu šehida. Zbog uspješnog rada u privredi i doprinosa u razvoju Brčko distrikta, Dedeić je više puta pohvaljivan i nagrađivan. Za doprinos razvoju privrede Brčkog prije rata dobio je najveće općinsko priznanje – Sedmoaprilsku nagradu Brčkog. Predsjedništvo SFRJ odlikovalo ga je Medaljom rada za doprinos koji je dao za razvoj privrede Brčkog i Bosne i Hercegovine.
Dobitnik je niza domaćih i međunarodnih pohvala i priznanja za doprinos u oblasti kulture u oblasti nevladinog sektora raznih udruženja građana u kojima je djelovao i čiji je rad podržavao. Dobitnik je izuzetnog priznanja – Povelja Almanaha – koju dodjeljuje Udruženje za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno-istorijske baštine Bošnjaka Crne Gore za njegov doprinos u promociji kulturne historijske baštine Bošnjaka Crne Gore.
Objavio je više stručnih radova u časopisima iz oblasti razvoja i planiranja saobraćaja u gradovima. Autor je desetine radova iz oblasti kulture i života Bošnjaka Sandžaka.
Objavio je knjige Sajčo od Rožaja, Globa na tugu i Osmijeh bola.
Autor: ALMIR ZALIHIĆ