Na sjeveru Bosne u plodnoj Posavini leži Brčko. Poznato je po izgradnji željezničke pruge Brčko-Banovići. Pruga je označila izgradnju socijalističke Bosne, ali i Titove Jugoslavije. Rodni je grad Lepe Brene, Ede Maajke, Vesne Pisarović i Rizaha Štetića.
Tokom rata protiv Bosne i Hercegovine Brčko je bilo koridor koji je spajao istočnu i zapadnu Republiku Srpsku. Bilo je jedina veza zapadnih dijelova Republike Srpske sa Beogradom. Sporazumom u Daytonu područje Brčkog je podijeljeno između dva bosanskohercegovačka entiteta.
Međunarodni arbitražni sud je 2000. donio odluku o formiranju Brčko distrikta BiH. To je učinjeno nakon što pregovarači u Daytonu nisu uspjeli da pronađu rješenje koje bi zadovoljavalo sve strane. Od Brčkog nije htio odustati Alija Izetbegović, ali ni Slobodan Milošević. Sporazum je umalo propao. Prijeratna općina Brčko arbitražom nije pripala ni Republici Srpskoj ni Federaciji BiH, nego državi Bosni i Hercegovini. Osnivanjem distrikta, Brčko je postalo jedini evropski grad sa sopstvenom vladom.
Status distrikta gradu je omogućio mnoge pogodnosti: vlastiti obrazovni sistem, samostalne sudove, odvojene zdravstvene i policijske službe. Omogućio je ekonomski napredak u odnosu na ostatak države, ali i multietnički sastav stanovništva. Na ovom poslednjem je međunarodna supervizija znatno potencirala. Cilj joj je bio povratiti izbjegle, pokazati svijetu da zaraćene strane mogu živjeti zajedno. Uspjelo je. Prošlo je bolje nego u ostatku Bosne i Hercegovine. Danas je to jedan od rijetkih gradova u ovoj državi koji je povratio demografsku sliku iz 1991. godine. Godine 2013. Brčko je imalo 83 hiljade stanovnika, 42 posto Bošnjaka, 35 posto Srba i 21 posto Hrvata.
Svakome ko dolazi u distrikt pozornost će privući tri spomenika koja se nalaze u gradskom središtu. Nalaze se na manje od 50 metara. Jedan je posvećen Vojsci Republike Srpske (VRS), drugi Armiji Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i treći Hrvatskom vijeću odbrane (HVO).
Prvi spomenik su podigli Srbi 1997. godine. Postavljen je ispred današnje Skupštine Brčko distrikta BiH. Naslovljen je Srpskim braniocima Brčkog. U narodu se naziva Srpskim oslobodiocima Brčkog. Dimenzije spomenika su: dijagonala 15 metara, visina 4,5-5 metara.
Pored ovog spomenika crne boje, u centru grada postojala je i statua Draže Mihailovića. Ona je tokom mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja 1997. iz Vukovara prebačena u Brčko. Nalazila se ispred današnje Gradske biblioteke. Postojao je i Spomen-krst, koji se nalazio ispred današnje Vlade Brčko distrikta BiH. Statua i krst su uklonjeni 2003. godine. Draža je otišao u mjesto Urdulje pored Višegrada. Sa krstom ne znamo šta je bilo. Povod za njihovo uklanjanje bio je novousvojeni Zakon o spomenicima i simbolima Brčko distrikta BiH. Međunarodna zajednica je imala kredibilitet, distrikt je morao biti primjer suživota. Bosna u malom.
Kako se težilo da Brčko bude po mjeri svih, Bošnjaci i Hrvati su se izborili da dobiju po jedan spomenik posvećen svojim žrtvama. Zaključeno je, memorijali moraju biti dimenzija spomenika Srpskim braniocima Brčkog. Nalazit će se u užem dijelu grada, između Savske džamije i katoličke crkve.
Spomenik posvećen poginulim borcima HVO-a je otkriven 2011, a ARBiH godinu dana kasnije. Prvi se nalazi ispred Gradske vijećnice, a drugi ispred Hotela Posavina.
Kada su postavljeni, svi su bili zadovoljni osim porodica civilnih žrtava rata. Ni na jednom spomeniku njihovi najmiliji nisu navedeni. Nijedan od ovih spomenika nije posvećen, između ostalog, i ovim žrtvama. Ne postoji mjesto sjećanja za nevino ubijene civile, iako je broj civilnih žrtava najveći u gradu.
Brčko je 1992. postalo poznato po zvjerskom ubijanju bošnjačkih i hrvatskih civila. Njemačke su prve, a onda i ostale novine u svijetu, objavile slike Bojana Stojanovića. Na njima Goran Jelisić samozvani Srpski Adolf ispred Zanatskog centra škorpionom ubija Hajrudina Muzurovića i Huseina Kršu. Fotograf je platio 24-godišnjem Bijeljincu 500 njemačkih maraka da ubije civile.
Stojanovićevi uradci su obišli svijet šaljući poruke o stravičnim zločinima u Bosanskoj Posavini. U Haškom tribunalu su uvjerili sudije u hladnokrvna ubistva Srpskog Adolfa. Jedino nisu pomogli da se brčanske vlasti pritisnu na podizanje spomen-ploče nevino ubijenim Brčacima. Nisu se ni Bošnjaci toga sjetili. Umjesto Muzurovića i Krše oni su mogli biti Adolfove žrtve.
Prošlo je 20 godina od uspostavljanja distrikta. Svojevrsno nazivanog Bosanski Hong Kong. Nepostavljanje spomenika ubijenim civilima sadašnjim stanovnicima Brčkog i ne smeta. Oni o tome ne razmišljaju. Narodna veselja se obično održavaju oko ili u blizini spomenika. Slave se Ajvatovice, nove godine po različitim kalendarima, ali i Vidovdani. Bitno je da se svačije ispoštuje.
U gradu u kojem je ubijeno više od 500 civila, gdje još uvijek postoji veliki broj nestalih osoba ne postoji memorijal posvećen ubijenim civilima. U gradu u kojem se još uvijek vodi polemika ko je prvi počeo rat, tri spomenika posvećena borcima su smetnja pomirenju. Ne spajaju, nego razdvajaju. Primjer su kako u Bosni postoje tri sukobljena narativa o ratu.
Geslo distrikta je Brčko ispunjava želje. Rekao bih, o nepravdi o kojoj se ništa ne zapiše, u budućnosti se neće ni govoriti.
Autor je koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije
Edvin Kanka Ćudić, Lični stav