U povodu informacije da je procent smrtnost u BiH od covida 19 najveći u Brčko Distriktu BiH, koja se našla na posljednjem skupštinskom zasjedanju, izjavu za medije (HIT TV) dao je dr. Dušan Stokić, direktor Opšte bolnice u Distriktu.
Tom prilikom on je rekao:
„Mi smo jedna opšta bolnica, nismo klinika. Za liječenje ovih pacijenata (misli na teže pacijente koji su preminuli u Brčkom, o.a.) koji su teški, kompleksni, treba često klinički nivo liječenja. Mi nismo imali prohodnost, mi ih nismo mogili uputiti ni u Tuzlu, ni u Beograd, ni u N. Sad, ni u B. Luku mada naš Fond zdravstvenog osiguranja ima ugovore sa tim ustanovama. Mi smo zvali te ustanove ali smo odbijali odgovore da su njihovi kapacitetu popunjeni“.
Slični izjava dao je dr. Stokić, kada su u pitanju lijekovi koji su mogli pomoći tim pacijentima, kazavši da na nivou brčanske Opšte bolnice nema potrebne dijagnostika za korištenje tih lijekova.
Iz ovakvih tvrdnje dr. Stokića može se izvući zaključak da mnogi, ili bar neki, od pacijenata koji su imali teži oblik zaraze covidom 19 ne bi preminuli da je brčansko zdravstvo bilo na višem nivou zdravstvene organiziranosti ili da su se iznašli načini za smještaj tih pacijenata u bolje zdravstvene centre u okruženju.
Strašno! Ne zbog onih koji su liječili te pacijente, jer su ono zasigurno učinili sve što su mogli. Strašno, zbog zdravstvene politiku ili politike u zdravstvu koju imamo. Strašno zbog načina upravljanja i organiziranja zdravstva u Distriktu. I ne samo u zdravstvu. Strašno, kakvu vlast imamo već godinama, decenijama…
Dakle, znalo se da tim pacijentima treba viši nivo zdravstvenih usluga koje bi im mogle spasiti živite, ili bar nekima od njih, ali se ništa nije uradilo. Obrazloženje, nije se moglo uraditi jer smo opća bolnica a ne klinika i jer ih drugi zdravstveni centri nisu htjeli primiti, bar ne sve. I pored toga što imamo sve uslove da tako ne bude.
Strašno, da strašnije ne može biti. Milijarde maraka javnih sredstava a ljudi umiru u Brčkom jer nemaju adekvatno zdravstvenu pomoć.
Ako već nećemo ili ne možemo ništa učiniti da se to promjeni, živimo sa osjećajem i znanjem da se tim ljudima ipak moglo pomoći.
O.P.L.