Ponekad se danima ne čujemo i ne vidimo, a onda, gotovo nenadano i neočekivano, ona se javi na telefon, kao da smo jučer bile zajedno, i naše druženje-igranje se nastavlja u njenom svijetu mašte i imaginacije.
Jež(ko) Medić se negdje izgubio, nema ga već izvjesno vrijeme, a Bjelić nastavlja sa svojim manguplucima i pravi probleme, govorila je ushićeno. Danas su glavni junaci njene, pa onda i moje, priče, Ježolinzi, neka magijska vrsta ježeva. Manji su od ,,elegantnih’’ ježeva o kojim smo dosad pričale priče. Stigli su na planetu Zemlju iz svemira zajedno sa zvijezdama padalicama koje svojim šiljcima ubijaju ježeve i Ježolinge.
Neki ježevi pokušavaju da ih spase, a među njima se posebno ističe Medić, koji je spasio petsto deveteset tri Ježolinga i dobio zlatnu medalju za hrabrost. Ostali su za vrijeme akcije spašavanja gledali u svoje telefone i, nažalost, nisu spasili nijednog ježa ni Ježolinga.
Zato je Medić bio pravi junak kojem je najvažnije bilo da pomogne svima na koje su padale zvijezde i ubijale ih svojim šiljcima. Jedna zvijezda je eksplodirala i povrijedila Medića pa se on onesvijestio.
Jež(ko) Bjelić je to sve sa strane posmatrao i smijao se. On je postao zloćko kad je pritisnuo tipku na magičnom ogledalu iz kojeg je izašao zli duh i ušao u njegovo srce.
Bjelić je nekad bio najbolji Medićev drug. Zajedno su se igrali, šetali, držali se za ruke, a onda se sve promijenilo i nestala je njihova ljubav. Medić je bio tužan, a Bjelić je činio sve da mu napakosti.
Bilo mi je žao što se Bjelić pretvorio u negativca i željela sam da se ponovo vrati u svoj stari, dobri lik. Pitala sam je kad će se to promijeniti.
– Znaš, neno, rekla je, to ću ja promijeniti kad napravim film o njima. Ako tebe više ne bude, neno, ako ne budeš živa kad ja budem imala osamnaest- dvadeset godina, kad napravim film, ti se pretvori u bijelog leptira i dođi da vidiš šta će se desiti. Mahni krilima ispred mog prozora i ja ću ti otvoriti da uđeš. Obećaj mi da ćeš to uraditi.
– Obećavam, pretvorit ću se u bijelog leptira, a ti meni obećaj da ćeš snimiti taj film i da ćeš u njemu koristiti sve one slikovnice koje sam ti napravila o ježevima.
– Obećavam. Kad te ne bude, kad umreš, ti mi dođi i nešto mi šapni na uho. Budi stalno uz mene i daj mi neki znak da si tu.
– Pa naravno da ću biti uz tebe. Kao što je moja mama uvijek uz mene, pretvorena u crvenu mirisnu ružu, ja ću biti tvoj bijeli leptir. Kad pomirišem ružu i poljubim njene latice, ja uvijek zadrhtim, a tako ćeš i ti kad bijeli leptir sleti na tvoje rame, osjetiti moje prisustvo i drhtaj.
– A šta ćemo sa dedom?
– On će biti komarac, da ubode svakog ko me bude dirao…
I tako, iako smo na ,,dva kraja svijeta”, naše druženje kroz igru, kroz E. maštu i imaginaciju, odlazi u vječnost.
Napisale: M.P/E.P.