„Slušam Zlatana Fazlića Fazlu i mislim – čovjek je ostao u Sarajevu dok su granate padale, dok je glad stezala, dok je obruč trajao 1425 dana. Ostao je i pjevao.
Nama u Brčkom dana je prilika kakva se javlja jednom u 1000 godina, da sami sebi krojimo zakone, da sami sebi uspostavimo upravu i policiju, da imamo vlastite sudove, da budemo samostalni i u finasijskom smislu, da imamo javne prihode od šest milijardi, da bi na kraju Brčko postalo prazan grad, u kojem vlada politički voluntrarizim skorojevića, i u kojem žive krimunalci, korumpirani i poniženi, koji nemaju gdje.
Fazla je od opsade napravio pjesmu, a mi smo od budžeta napravili opsadu zdravog razuma. On je u stihovima sačuvao grad, a mi smo u tenderima izgubili i selo i grad. Kod njega „Moj grad“ plovi kao brod, kod nas „Moj grad“ tone kao budžetski Titanik.
On pjeva o ljubavi koja ne pita za narod, a mi se pitamo samo za narodnu listu i ko je kum tendera. On je ostao jer je volio svoj grad, a mi ostajemo jer volimo budžet – sve dok imamo koristi i dok ne odemo u Njemačku.
Kad slušam Fazlu, čujem Sarajevo koje je preživjelo. Kad pogledam Brčko, vidim oazu koja je trebala postati raj, a postala pustoš. Sela prazna, grad prazan, budžet pun – ali pun rupa.
Zato, dragi Brčaci, slušajte Fazlu. On vas uči da se grad voli ostankom, da se ljudi poštuju ljubavlju, da se prošlost pamti da se ne bi ponovila. A šta smo mi naučili? Mi smo od muzike mogli naučiti kako se piše hronika grada, ali smo naučili kako se od budžeta komponuje hronika pljačke, mit i korupcije.
A:H:I: