Nogometaši Bosne i Hercegovine u ključnim, gotovo sudbinskim provjerama njihove kvalitete znanja, sposobnost, u dva navrata, u Cardiffu i Zenici, u svega pet dana superiorno su iskoristili sve svoje penale! Pri tom, naravno, ne mislim samo na samo puki finalni čin izvođenja jedanesteraca, nego na cjelokupan dojam kojeg je ostavio svaki od aktera, na terenu i na klupi.
Prije nekoliko nedjelja u Zagrebu je umro književnik Stjepan Čuić. Smrt jednog od najznačajnijih disidentskih, ili barem antikomunističkih pisaca iz poznog doba Jugoslavije jedva da je zabilježena u tamošnjim medijima, a o razlozima za to je vehementno u “jutarnjem listu” pisao pisac i novinar Jurica Pavičić. Ukratko, tvrdi on, Čuićev antikomunistički sofisticirani nacionalizam odavno je prestao biti u „modi“, zamijenio ga je sirovi, populistički bastard, oličen u Marku Perkoviću Thompsonu. Stoga ne treba čuditi što u bosanskohercegovačkim medijima nije bilo vijesti o smrti pisca rođenog u Duvnu prije više od 80 godina.
Sredinom 80-ih godina Stjepan Čuić objavio je u jednom beogradskom književnom listu priču pod naslovom „Penal“. Često se dešavalo tih godina da pisci i novinari koji su u Hrvatskoj pod stigmom i zabranom režima objavljuju svoje radove, priče, knjige… u Srbiji. (Igor Mandić, Slaven Letica…). Radnja priče smještena je u (hercegovačku?) provinciju i govori o braći blizancima. Jednog od njih roditelji šalju na školovanje u grad, drugi ostaje sa njima na selu da pomaže u težačkim poslovima. Prvom bratu škola ide k'o po loju, same su petice su mu u školskom dnevniku, ali mu to među učenicima umjesto prestiža donosi samo traumatično podozrenje, nazivaju ga štreberom, šikaniraju i izbjegavaju.
Kada se organiziralo školsko takmičenje u nogometu, frustrirani i za sport nedaroviti školarac koji ima dvije lijeve noge se sjeti da njegov brat-blizanac sa sela od kojeg ga niko ne može razlikovati genijalno igra lopte. Zato ga poziva da dođe u grad i umjesto njega zaigra za tim iz razreda. Brat „seljak“ dolazi, nekako dobije mjesto u timu, potom na terenu briljira, daje i namješta golove, njegova ekipa pobjeđuje sve odreda. Za vrijeme dok je on na terenu njegov „smotani“ blizanac sklanja u ilegalu i sve prati sa distance. Dok brat-Dubler trese mreže protivnika, onaj drugi kapitalizira njegovu popularnost, školski ga drugovi, ništa ne sumnjajući, slave, djevojčice mu se „nabacuju“, nastavnici hvale njegovu svestranost…
A onda dolazi bolno prizemljenje. Uoči finalne utakmice školskog nogometnog prvenstva brat-Dubler dobiva ljutit poziv od oca koji mu naređuju da se okani gradskih besposlica i hitno vrati doma u selo, radovi u polju ne mogu čekati. On odlazi, a drugi brat mora zauzeti njegovo, odnosno svoje mjesto u razrednoj ekipi. Loše mu ide tokom cijele ključne tekme, ne može se sastaviti sa loptom, ali suigrači to doživljavaju logičnim budući je sva pažnja protivnika posvećena njemu, do tada najboljem igraču turnira. U zadnjim sekundama utakmice, sudija dosuđuje penal, daje šansu za izjednačenje njegovoj ekipi koja je u minimalnom rezultatskom zaostatku. Za suigrače nema ništa logičnije nego da penal izvede on. Nevoljko i sa strahom mladić prihvata dodijeljenu ulogu, sporo uzima zalet, ubrzano diše dok prilazi lopti i puca snažno…nebu pod oblake, kako bi rekli sportski reporteri. Jer ne umije bolje i preciznije, niti je ikada umio.
Čarolija se grubo raspala, školski drugovi su prepoznali prevaru, šikaniraju ga i zlostavljaju kao nikada ranije. Nije više samo dosadni štreber, nego je osramoćena varalica. Kratkoročni slatki plodovi prevare donijeli se u dugoročnu oporu, ponižavajuću sramotu.
ZA OVAJ TRENUTAK PRIPREMITE SE!
Poruka (naravoučenije) ove izvrsno napisane Čuićeve priče je jasna: svakoga (kadli-tadli) čeka fatalni penal, prevara se ne isplati, prevarantu će ona doći na naplatu sa bolnim kamatama. Izvođenje penala je nimalo banalna metafora trenutka istine za svakog pojedinca u kojem nema vrdanja, izmotavanja, foliranja, šibicarenja, izvlačenja: tu se, izveden na čistinu, nepogrešivo legitimiraš, pokažeš šta znaš, a šta ne znaš. Jesi li, ili nisi, ono za šta si se do sada izdavao i kakvim si se javno predstavljao. Pucanjem penala, da skratim, dokazuješ jesi li pravi, ili si falsifikat, original ili „dupljak“.
Nogometaši Bosne i Hercegovine u ključnim, gotovo sudbinskim provjerama njihove kvalitete znanja, sposobnost, u dva navrata, u Cardiffu i Zenici, u svega pet dana superiorno su iskoristili sve svoje penale! Pri tom, naravno, ne mislim samo na samo puki finalni čin izvođenja jedanesteraca, nego na cjelokupan dojam kojeg je ostavio svaki od aktera, na terenu i na klupi. Raspršili su dileme, podozrenja i sumnje onih (u koje sam djelomično spadao, s tim da se moje rezerve više ticale struke nego na nogometaša) koji nisu bili sigurni mogu li to oni, ili ne mogu, znaju li, ili ne znaju, jesu li spremni, fizički, tehnički i mentalno ili nisu. Odgovor je nedvojben: Mogu, znaju, spremni su!
U ambijentu u kojem svi skupa živimo i trpimo, u svijetu lažnih proroka i pravih kriminalaca, teroru prevaranata sa falcificiranim diplomama i originalnim optužnicama, u socijalnoj perverziji „kontroverznih biznismena“ i „sposobnih“ samoreklamerskih krivotvoritelja vlastitih biografija, poruka koju su nogometni reprezentativci poslali je čista i jasna. Ona, ukratko, glasi: pazite šta radite i čime se služite, sve vas, gdje god se nalazili čeka „penal završnica“, nepotkupljivo polaganje računa, test znanja, poštenja, posvećenosti.. koje su nogometaši BiH sa briljantnim ocjenama položili, na očigled cijelog svijeta.
Mnogi akteri javne, političke, poslovne i ine scene svoju će provjeru imati već u oktobru, na izborima. Ne bi im trebalo dopustiti da svoje penale pucaju, krijući se iza znanja i sposobnosti drugih, pripisujući si zasluge za veličanstven uspjeh nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Americi, koji, uvjeren sam, neće izostati. Reprezentativni nogomet građanima ove zemlje je pojas za spasavanje od loše, mutne beskonačnosti kojom su nas opskurni prevaranti i šibicarski opsjenari okružili.
Piše: SENAD AVDIĆ