AD žele dobro državama regiona (…), nije bitno ko je na vlasti, rekao je nedavno američki ambasador u Beogradu Christopher Hill.
Građani Jugoistočne Evrope najbolje znaju koliko je važno ono što ambasadoru Hillu očito nije bitno. Uostalom, političke prilike u tim državama pokazuju da su se, kada je riječ o prozapadnim politikama i liderima, u jednom trenutku po njih nerećno poklopili interesi Zapada i Rusije. Koji su, manje ili više direktno, podržali velikodržavne aspiracije predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.“Nema sumnje da postoji dogovor između Zapada i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića”, kaže za Slobodnu Bosnu dopisnik ruskog Komersanta za Balkan Genadij Sisojev. “Kada razgovarate sa zapadnim diplomatama, zvanično ili poluzvanično objašnjenje politike koju Washington vodi prema Srbiji je sljedeće: da ga ne podržavamo, još više bi se okrenuo Rusiji. Neočekivano, suštinu trgovine između Zapada i predsjednika Srbije otkio je sam Aleksandar Vučić”.
SLOBODNA BOSNA: Kada?
SISOJEV: U nedavnom intervjuu za Financial Times, Vučić je potvrdio da je, tokom posljednje dvije godine, Ukrajini isporučeno srpsko nauoružanje u vrijednosti od oko 800 miliona eura. Vjerujem da je to suština. Zapad, dakle, ne pritiska Vučića, ne ograničava njegove poteze u regionu, ne podržava srpsku opoziciju, zato što zauzvrat od njega dobija ono što je možda najpreciznije definisao pomoćnik državnog sekretara SAD za evropska i euroazijska pitanja James O'Brien, kada je kazao da Srbija “čineći svoje oružje dostupnim, pomaže Ukrajini da odbrani suštinski princip međunarodnog prava”.
Sa druge strane, Vučić poručuje da srpsko oružje ne ide direktno u Ukrajinu, nego preko trećih zemalja, te da Srbiju mnogo ne interesuje gdje će ono završiti. Ukrajini je srpsko oružje preko potrebno dok ne dobije ono obećano sa Zapada, a mislim da se to neće desiti tako brzo.
SB: Kako Moskva doživljava dogovor Zapada i predsjednika Vučiča?
SISOJEV: Kao nužno zlo; kao maksimum koji je u ovom mometu spremna da toleriše. Naravno, postavlja se pitanje da li Moskva vjeruje Vučiću, da li ga iskreno podržava.
SB: Vjeruje li mu?
SISOJEV: Mislim da Kremlj ne vjeruje Vučiću. To se jasno vidjelo i tokom nekoliko susreta Vučića sa predsjednikom Vladimirom Putinom. Takvih sastanaka nema u posljednje vrijeme, što je takođe jasan signal kako stvari stoje. Uostalom, ruski predsjednik se više puta sastao sa predsjednikom entiteta Republika Srpska Miloradom Dodikom nego sa Vučićem.
Uprkos evidentnom nepovjerenju, Moskva nastavlja saradnju sa Vučićem, prije svega zato što u Srbiji ne postoji drugi političar koji ima tako jake poluge u vlasti i koji na taj način kontroliše političku situaciju i u Srbiji i u regionu. Drugim riječima, Moskva ne toleriše Vučića i ne održava odnose sa njim zbog nekakve velike ljubavi i povjerenja koje gaji prema njemu, nego zbog vlastitih geostrateških interesa.
SB: Da Moskva ne vjeruje predsjedniku Vučiću pokazalo se, kažete, prilikom njegovim susreta sa predsjednikom Ruske Federacije. Kada tačno?
SISOJEV: Da bismo razumjeli odnos Kremlja prema predsjedniku Srbije, moramo se, na primjer, prisjetiti sastanka Vučića i Putina u Moskvi, maja ili juna 2016. godine. Dakle, u Srbiji su prethodno bili održani izbori, čekalo se formiranje Vlade… Vučić je otišao u Moskvu kako bi se sastao sa predsjednikom Rusije. Nakon sastanka u četiri oka, predsjednik Rusije i tadašnji premijer Srbije izašli su pred novinare. Putin se obratio direktno Vučiću, rekavši da je Kremlj veoma zainteresovan za to da u budućoj Vladi Srbije resore dobije što više političara koji podstiču razvoj srpsko-ruskih odnosa. U tom stavu ne bi bilo ničeg senzacionalnog da je on bio saopšten u četiri oka.
SB: Kako ne bi bilo ničeg senzacionalnog?
SISOJEV: Interes velikih zemlja je da u vlasti manjih država koje smatraju svojim strateškim partnerima imaju ministre i činovnike kojima je bliska njihova politika.
SB: Rusija Srbiju tretira kao strateškog partnera ili kao svoju guberniju?
SISOJEV: Zvanično, Srbija je strateški partner Rusije na Balkanu. To je razumljivo, budući da Rusija na Zapadnom Balkanu nema partnera koji bi brinuo o ruskim interesima i ruskoj poziciji kao što to čini Vučićeva Srbija. No, da se vratim odgovoru na vaše prethodno pitanje: kad je 2016. predsjednik Putin javno, pred kamerama rekao da bi volio da u srpskoj Vladi ima što više ministara spremnih da “unapređuju srpsko-ruske odnose”, najmanje što smo mogli da primjetimo je da bi Vučić više volio da njegov domaćin to nije izgovorio. Jer, šta to znači? Da Moskva nema povjerenja u Vučića i da ima potrebu da to javno saopći? Drugo, ako nekoga doživljavate kao iskrenog partnera, takvu vrsta sopstvenih “ambicija” mu ne saopćavate javno.
I u aktuelnoj Vladi Srbije, formiranoj u maju 2024., ima nekoliko političara i ministara koji se doživljavaju kao proruski.
SB: Pored Ivice Dačića, čija stranka ima desetak procenata podrške u biračkom tijelu Srbije, ostali na koje aludirate su, pretpostavljam, Aleksandr Vulin i Nenad Popović. Riječ je o dvojici političara koji samo formalno imaju stranku i koji nikada samostalno nisu izašli na izbore. Što će takvi političari Rusiji?
SISOJEV: Ako pogledate sastav nove Vlade Srbije, vidjet ćete da su interesi Rusije tu prilično zastupljeni. Pored Vulina i Nenada Popovića, koji su sada vraćeni u aktivnu politiku, tu je, naravno, i Ivica Dačić sa svojom Socijalističkom partijom Srbije (SPS). Nakon što je ruski Gasprom kupio srpski NIS, u kojem ruska strana po prvi put na Balkanu ima u vlasništvu više od pedeset procenata, NIS kontrolišu isključivo kadrovi Dačićeve stranke. To je siguran znak u koga Rusija zaista ima poverenja.
Ministar Nenad Popović je svoj biznis napravio u Moskvi i ne krije svoje široke ruske veze.
Rusiju, dakle, interesuje faktičko stanje stvari, broj onih koji zastupaju njene interese i, ako je riječ o aktuelnoj Vladi Srbije, ona bi, ponavljam, u tom smislu mogla biti veoma zadovoljna. Uostalom, to pokazuje i reakcija SAD: nije prošlo ni dva sata od formiranja Vlade Srbije, iz State Departmenta je stiglo oštro saopćenje, u kojem se ukazuje i na to da su dvojica ministara – Vulin i Popović, na crnoj listi sankcija SAD-a. I to upravo zbog veza sa Rusijom.
SB: Da, ali ako su jače stranke i političari vlasti otvoreno proruski, ako je i većina opozicije takva, zašto Moskva “igra” na dvojicu ministara bez stvarne političke moći? Zar ih time ne kompromituje kao svoje agente?
SISOJEV: Istina je da Vulin i Popović možda i nemaju realnu političku težinu. Međutim, u geopolitici ponekad nije bitna stvarna politička snaga određenog političara ili partije. Dvojica koje smo spomenuli, iako nemaju velike stranke, ministri su i veoma prisutni u političkoj, obavještajnoj i informativno-propagandnoj sferi u Srbiji. Kada je neophodno pokazati čvrstinu srpsko-ruskih veza, u Moskvu stiže ministar Aleksandar Vulin. Hoću da kažem da Rusiji nije važno da li taj čovjek ima stranku, važno je da završava posao.
SB: Njemačka je kritikovala Srbiju, posebno politiku predsjednika Vučića; i posebno nakon što je, prilikom usvajanja Rezolucije UN o osudi genocida u Srebrenici, predsjednik Srbije izjednačio modernu Njemačku sa Trećim Rajhom. Ipak, nedavna posjeta kancerala Olafa Scholza Beogradu pokazala je da sa te strane duvaju novi vjetrovi. Kakvi?
SISOJEV: Vjetrovi realnih, strateških interesa, koji su velikim državama poput Njemačke uvijek iznad ličnih simpatija i antipatija. Njemačka je danas zainteresovana za iskopavanje litijuma u Srbiji, time i očito spremna da zatvori oči na Vučićevu politiku koja destabilizuje region. Nažalost, to potvrđuje i nedavna posjeta kancelara Scholza Vučiću.
Iako Berlin, Brisel i Washington nastavljaju da tolerišu ozbiljne probleme koje i u samoj Srbiji i u regionu proizvodi zvanični Beograd, činjenica je da izjave američkog ambasadora u Beogradu Christophera Hilla i izaslanika Gabriela Escobara neretko odudaraju od izjava State Departmenta ili od stavova ambasadora SAD u Prištini i u Sarajevu. To je dovodilo do njihovog međusobnog javnog oponiranja, što se diplomatiji veoma rijetko događa.
SB: Kakve posljedice zbog toga trpi region? Koja je od tri države najugroženija – BiH, Crna Gora ili Kosovo?
SISOJEV: Svaka od tri zemlje danas je s pravom zabrinuta za svoj državni i nacionalni interes. Indikativno je da ni u jednoj od tih zemalja ne možete evidentirati direktni i neposredni ruski utjecaj i djelovanje.
SB: Srbija je ruski proxy, to hoćete da kažete ?
SISOJEV: Moskva u ovim državama ne mora da djeluje direktno, može i preko Srbije. Uostalom, broj zvaničnih ruskih predstavnika u Crnoj Gori ili na Kosovu može se izbrojati na prstima jedne ruke. Sa druge strane, u obje države je utjecaj Srbije veoma jak, pa Rusija, ponavljam, nema potrebu da djeluje direktno. To samo znači da se interesi Srbije i Rusije na Zapadnom Balkanu trenutno u mnogome poklapaju.
SB: Baš kao što se, paradoksalno, poklapaju i sa interesima Zapada?
SISOJEV: Gurajući svoje interese, Zapad indirektno gura i interese Rusije na Balkanu. Ne govorim samo o Americi i Njemačkoj, nego i o Francuskoj.
SB: Predsjednik Vučić je najavio posjetu predsjednika Francuske Emmanuela Macrona Beogradu.
SISOJEV: Opet je riječ o političkoj trgovini Zapada sa Beogradom, uz svjesno žrtvovanje interesa država regiona. Sjetite se da je, na primjer, uoči usvajanja rezolucije o Srebrenici u UN i najave prijema Kosova u Vijeće Evrope, Vučić otišao u Prariz, gdje se sreo sa francuskim predsjednikom Macronom. Nakon tog susreta, bilo je jasno da Kosovo, uprkos obećanjima, neće biti dio VE. Za to je možda djelimično odgovorna i Priština, ali je ključnu ulogu odigrao dogovor Vučića i Macrona.
SB: Kakav dogovor?
SISOJEV: U Parizu se razgovaralo o dvije teme: prvo, o kupovini dvanaest francuskih lovaca Rafale, što bi Srbiju moglo da košta tri milijarde eura; drugo, uoči Vučićeve posjete Parizu, ukinut je moratorijum o izgradnji nuklearke u Srbiji. Ko je jedna od najvećih proizvođača nuklearki u svijetu? Pa, Francuska. Kada Macron u septembru dođe u Srbiju, moći ćemo da pratimo u kojem pravcu će se razvijati odnosi Beograda i Pariza. Ako bude pomaka u smislu dvije Vučićeve ponude Macronu, imaćemo reprezentativni primjer političke trgovine Zapada sa Aleksandom Vučićem.
SB: Viši sud u Podgorici nedavno je oslobodio sve optužene u slučaju pokušaja državnog udara iz 2016. godine, uključujući lica koja su priznala krivicu. Zapadni zvaničnici, britanski i američki prije svih, svojevremeno su pozdravili početak suđenja optuženima i nudili nesporne dokaze o namjeri da se, sa ruskim instrukcijama i logistikom, te 2016. sruši vlast u Podgorici i da se otme tadašnji crnogorski premijer Milo Đukanović. Kako tumačite ćutanje zapadnih diplomata na izrečenu presudu Višeg suda?
SISOJEV: Sa tih adresa sada zaista nismo čuli niti jednu osuđujuću rečenicu povodom oslobađajuće presude za pokušaj državnog udara iz 2016. U datim okolnostima, možda je oslobađajuća presuda liderima bivšeg Demokratskog fronta – aktuelnom predsjedniku Skupštine Crne Gore Andriji Mandiću i šefu stranke vlasti Milanu Kneževiću – bila očekivana. Međutim, ista presuda izrečena je i dvojici Rusa kojima se sudilo za isto djelo, što je mnogima izgledalao najblaže rečeno čudno. Tim prije što je jasno da dvojica Rusa ni pod kakvim okolnostima ne bi bila izručena Crnoj Gori, pa u Crnoj Gori ne bi služili kaznu. Kako danas, tako ni 2018. ili 2020. godine. Zapad šuti, ne komentariše presudu Višeg suda – prethodne osuđujuće presude je, podsjećam, pozdravljao – baš kao što šuti i na ulazak Andije Mandića i Milana Kneževića u vlast. Do prije godinu su otvoreno, čak mnogo otvorenije nego što je to uobičajno za diolomate, iskazivali negodovanje kada je riječ o učešću proruskih stranaka u vlasti. Danas, kažem, šute.
SB: Zašto šute?
SISOJEV: Tokom svoje posljednje posjete Podgorici, američki izaslanik Escobar sastao se i sa crnogorskim premijerom Milojkom Spajićem, koga je otvoreno podržao, govoreći o njemu gotovo kao o “američkom čovjeku”. Da je Amerika 2024. o pokušaju državnog udara zauzela stav kakav je imala 2016. godine i da je, kao 2016., odlučno osudila namjeru nasinog rušenja vlasti u Podgorici, ozbiljno bi dovela u pitanje poziciju premijera Milojka Spajiića. A to očito nije željela. Iz istog razloga Amerika nije osudila ni ulazak u vlast Andrije Mandića, koji je, uz njihovu prešutnu saglasnost, postao predsjednik Skupštine Crne Gore. Je li to politička trgovina? Jeste.
SB: Kako vidite poziciju Bosne i Hercegovine? Milorad Dodik nastavlja da prijeti “mirnim razdruživanjem”. Hoće li Dodik konačno realizovati svoju prijetnju?
SISOJEV: Neće. Dodik nikada neće otcepiti entitet RS od BiH. Riječ je o političkoj trgovini, ali ne sa Zapadom, nego sa Moskvom. Rusiji, naime, odgovara trenutna situacija u BiH: zvaničan stav Moskve je da je Rusija zaštitnik Dejtonskog sporazuma. Šta to znači? U velikoj mjeri, BiH je nefunkcionalna država i, ako bi se to promijenilo, ako bi postala funkcionalna, brzo bi krenula putem euroatlanskih integracija. BiH u EU, posebno u NATO, nije u interesu Rusije. Cilj Moskve je održavanje postojećeg stanja, a garant njegovog očuvanja je – Milorad Dodik. Ako analizirate političke krize koje je do sada Dodik izazvao, vidjet ćete da sve ide po jasno utvrđenom scenariju.
SB: Po kojem scenariju?
SISOJEV: Dodik najprije da neku zapaljivu izjavu, iznese prijetnju o otcepljenju entiteta RS od BiH ili o “mirnom razdruživanju”, nakon čega reaguju visoki predstavnik, zapadni ambasadori u BiH, poručujući da se to ne može dogoditii bez posljedica; podižu se tenzije, o tome se govori dva, tri mjeseca, poslije čega Dodik napravi korak li dva unazad i sve se na kraju smiri. Do sljedećeg skandala. Taktika je, dakle, jasna: održavati pemanentnu napetost, bez ulaska u otvorenu konfrontaciju. To je idealna formula za funkcionisanje nefunkcionalne BiH, koja, kao takva, ne može razgovarati o svom članstvu u EU i NATO. To odgovara i Beogradu i Moskvi.
SB: Što tačno Dodika sprečava da realizuje prijetnju?
SISOJEV: Dodik ima zadatak da prijeti, ne da realizuje prijetnju. Jer za pretnju je, pored ambicije, neophodna i municija. Koju Dodik nema. Municiju teško može da dobije od Rusije, koja ga politički podržava. Podsjećam da se Dodik, kao predsednik entiteta, tokom samo posljednje tri godine pet puta sreo sa Putinom. Rusiji je Dodik potreban da bi pomoću njega širila politički i informativni utjecaj. Ipak, kada je riječ o ekonomskoj pomoći, tu Rusija nije široke ruke: Dodik od Rusije skoro nikada nije dobio ništa konkretno i opipljivo. Ekonomsku pomoć Dodik može dobiti od Srbije, u posljednje vrijeme i od Mađarske, od Viktora Orbána.
Dodik nije glup i dobro razumije da je jedno prijetiti i izazvati tenzije, a drugo realizovati prijetnje. Zato nikad neće preći granicu: dobro zna da bi u tom slučaju morao zatražiti pomoć od Vučića. Nisam siguran da bi je dobio. A i to je dio Vučićevog dogovora sa Zapadom.
SB: Dodik Federaciji BiH nudi dvije milijarde eura za “mirno razdruživanje”. Odakle Dodiku toliki novac?
SISOJEV: Nema ga! To me podsjeća na stari vic: Došao deda kod ljekara i žali se da ima problema u “komunikaciji” sa ženom. Doktor ga pita koliko ima godina, kaže – 75. Pa, šta hoćete, čudi se doktor. Da, ali komšija ima 85, a priča okolo da nema nikakvih problema. Pa, pričajte i vi, kaže doktor. Priča može svašta.
Tako i Dodik: dobar u priči, loš u realizaciji.