Akademik Rusmir Mahmutćehajić, prvi potpredsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine, preminuo je sinoć u Sarajevu u 78. godini…
Ovu informaciju je podijelio federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Nerin Dizdar, koji je napomenuo da o Mahmutćehajićevom odnosu prema Bosni i Hercegovini najviše govori činjenica da nikada nije dozvoljavao da se ime njegove domovine piše skraćenicama.
Mahmutćehajić je rođen 29. juna 1948. u Stocu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1973. na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a 1975. magistrirao i 1980. doktorirao na Univerzitetu u Zagrebu. Specijalizaciju je obavio 1982. u Međunarodnom centru za teoretsku fiziku u Trstu, Italija, a postdoktorske studije 1988. na Katoličkom univerzitetu u Leuvenu, Belgija.
Radio je kao istraživač i direktor u Institutu zaštite na radu univerziteta u Sarajevu te kao direktor Instituta za ergonomiju istog univerziteta; od 1985. do 1991. radio je kao profesor i dekan Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Osijeku, Hrvatska.
Od 1991. do 1992. bio je potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine, a od 1992. do 1994. ministar za energetiku, rudarstvo i industriju Bosne i Hercegovine, kada je podnio ostavku. Bio je i član Savjeta univerziteta u Sarajevu i Osijeku te predsjednik Komisije za društvene djelatnosti Vlade Bosne i Hercegovine.
Od 1992. predsjednik je bosanskohercegovačkog komiteta CIGRE, od 1996. predsjednik izdavačkog savjeta časopisa “Dijalog”, urednik časopisa “Bosanskohercegovačka elektrotehnika”, i “Blagaja”. 1997. izabran je za prvog predsjednika Međunarodnog foruma Bosna. Od 2023. je član Evropske akademije nauka i umjetnosti.
U užem naučnom području objavio je preko stotinu stručnih i naučnih radova, od kojih osam knjiga. Objavio je i sedamnaest knjiga autorske proze, političkih i filozofskih eseja te prijevoda na bosanski jezik.
Iako priznati intelektualac svjetskog renomea, ostao je duboko vezan za svoj narod i svoje korijene. Njegov rad, kako je istaknuto, ostavio je neizbrisiv trag kroz obnovljene objekte poput Čaršijske, Podgradske, Ćuprijske i Uzinovićke džamije, ali i kroz brojne tekstove, javne nastupe i ideje koje je nesebično dijelio.
“Za ovakve ljude kaže se da će njih i njihova djela zabilježiti historija”, poručio je Dizdar, dodajući da je imao čast poznavati Mahmutćehajića kao prijatelja i savjetodavca.
(Poglavlje iz rukopisa koja je nastavak autorove hvaljene knjige “Gole godine”; Nova knjiga bi trebala izaći u štampe narednih mjeseci)
Piše: SENAD AVDIĆ:
Za Rusmira Mahmutćehajića sam prvi put čuo sredinom 1989. godine. Desilo se to u krajnje neobičnom, gotovo nadrealnom ambijentu jedne bosanske sobe u Hrasnici. Mahmutćehajića je pomenuo Nijaz Duraković, tada šef Saveza komunista BiH koji je u porodičnu kuću našeg zajedničkog druga Asima Metiljevića doveo svog prijatelja ljekara Mehmeda Mešu Gribajčevića. Doktor Meša je izvrsno svirao saz u šta sam se prethodno uvjerio tokom nekoliko veselih akšamluka obilježenih njegovim virtuoznim nastupima. Nijaz je dugo tvrdio da je doktor najbolji svirač i pjevač uz saz u Bosni, Asim mu je odgovorio da to nije tačno, nego da je to njegov brat Ćamil Metiljević za koga je čak i u muzičkim krugovima malo ko čuo, a on se potrudio da ne bude drugačije. Bio je, kao i većina stanovnika Hrasnice, zaposlen u “Famosu”, a u slobodnom vremenu je bez komercijalnih ambicija, za svoju dušu, svirao i surađivao sa pjevačicom sevdalinki Eminom Zećaj.
UMJETNOST SAZA
Uglavnom, dogovoren je svojevrsni dvoboj dvojice sazlija, uz njihov prethodni pristanak, naravno, u Hrasnici. Meša i Ćamil su se smjenjivali u kucanju u saz i pjevanju i priredili nama svjeodocima i svojevrsnim članovima neformalnog žirija čudesno, jedinstveno muzičko iskustvo.
“Znate li ko je napisao najbolji muzikološki tekst o umjetnosti saza? Ruska Mahmutćehajić prije dosta godina“, kazao je Nijaz Duraković. Doktor Meša je sa odobravanjem klimnuo glavom, mislim da je i Asimu bio poznat taj autor i njegov tekst kojeg ću kasnije pokušati naći u časopisu u kojem je objavljen.
(Nekoliko godina kasnije tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade gostovala je u Sarajevu ekipa umjetnika iz Tuzle predvođena glumcem Emirom Hadžihafizbegovićem sa predstavom “Godine prevare”. Bio sam organizator tog gostovanja tokom kojeg nas je u zgradi Rijaseta Islamske zajednice primio i ugostio Mustafa Cerić, reisul-ulema Islamske zajednice u BiH. U Emirovom ansamblu nalazio se i poznati tuzlanski sazlija Avdo Vrabac koji je zamolio Cerića da mu pomogne da u Tuzli pokrene školu saza i obuči mlade sviranju tog tradicionalnog bosanskog instrumenta. Vjerski poglavar je reagirao nervoznim odbijanjem. “Kakav saz, znam ja šta je sviranje uz saz. Uz njega idu i akšamluci, malo se svira, pa se malo potegne iz šiše rakije, pa opet svira i sve tako redom. Ne mogu ja takve stvari podržavati”, kazao je.)
Nije prošlo mnogo vremena, možda mjesec-dva, a ime Rusmira Mahmutćehajića je ponovo pomenuto u mom prisustvu. Učinio je to Atif Purivatra, profesor u penziji, koji je bio dekan Fakulteta političkih nauka u vrijeme kada sam ja krenuo na studije. Purivatra je relativno mlad otišao u penziju nakon burne afere koju je u medijima iz Beograda pokrenuo Vojislav Šešelj zbog plagijata magistarskog rada tadašnjeg visokog partijskog činovnika Brane Miljuša. Purivatru je u beogradskoj štampi, a kasnije i na partijskim forumima Šešelj optuživao za promociju panislamističkih ideja i muslimanski nacionalizam.
Asim Metiljević je iz Omladine prešao raditi u Socijalističke savez radnog naroda BiH u sektor informiranja i dobivao je svu štampu koja je izlazila na prostoru Jugoslavije. Sa Purivatrinim sinom, Mirom, upoznao sam se početkom 80-ih godina kada je radio na šalteru u jednoj turističkoj agenciji i usput organizirao alternativne muzičke i video programe. “Babo Atif” je bio je iznimno agilan, okretan, znatiželjan, pažljivo bi pregledao gomile štampe i časopisa, pa kada bi se zadržao na nekom članku tražio je od Asima da mu se fotokopira.
“Možete li vas dvojica zamoliti Nijaza Durakovića da pomogne Rusmiru Mahmutćehajiću da dobije pasoš?”, obratio nam se neočekivanim i neobičnim zahtjevom Atif Purivatra. “Ako ne ode na vrijeme na liječenje u inostranstvo, Rusmir bio mogao ostati i bez drugog oka. Nijo to može sigurno završiti i pomoći mu”, nastavio je očito uvjeren da mi znamo o Mahmutćehajiću išta više od onoga što smo čuli na akšamluku u Hrasnici. Kada je osjetio da je otvorio temu o kojoj ama baš ništa nismo znali, Purivatra je u nekoliko kratkih, preciznih rečenica objasnio ko je Rusmir Mahmutćehajić. Da je on profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku, da ima dugogodišnji problem i sa zakonom i sa vidom, da mu nigdje u tadašnjoj državi ljekari nisu mogli pomoći da otkloni taj ogromni problem pa je bio prinuđen spas tražiti u nekoj od zapadnih zemalja. Pomenuo je Italiju, ili Francusku. Zbog čega Mahmutćehajić nema pasoš i ko mu je i zbog čega to pravo uskratio, nismo od njega saznali, niti smo ga pitali.
RUSMIR I NIJAZ, OD STOCA DO PALESTINE
Kada sam mu nedugo kasnije prenio Purivatrinu molbu, Nijaz Duraković je reagirao agresivno, izderao se na mene. “Zašto se Atif u to petlja, zbog čega se on lično ne obrati meni, nego tebe istura, zašto pristaješ da budeš kurir u nečemu što te se uopće ne tiče!?”, grmio je nervozno. Nisam ni izbliza znao da sam dirnuo u nešto delikatno, osjetljivo i duboko intimno, da sam dotakao traumatičnu tajnu koja je između dvojice ljudi tinjala neizgovorena godinama.
Rusmir Mahmutćehajić i Nijaz Duraković bili su vršnjaci i bliski drugovi od najranijih dječačkih dana u rodnom Stocu. Zajedno su nakon srednje škole došli u Sarajevu na studije, Mahmutćehajić je upisao Elektrotehnički fakultet, a Duraković Fakultet političkih nauka. Spektar interesiranja im je bio širok i šarolik. Početkom 70-ih godina su se približili institucijama i vodećim autoritetima Islamske vjerske zajednice BiH, surađivali u publikacijama koje je ona izdavala.
Mladi, ambiciozni Stočani Rusmir i Nijaz su početkom 70-ih godina otišli u Palestinu kao dobrovoljci, pretpostavljam uz pomoć struktura Islamske vjerske zajednice. Nesvrstana Jugoslavija je tih godina održavala bliske veze sa palestinskim rukovodstvom, na različite je načine pomagala palestinskom narodu a i prekinula diplomatske odnose sa Izraelom nakon arapsko-izraelskog rata 1967. godine. Iako sam u nekoliko navrata pokušavao od Durakovića saznati nešto više o njihovom boravku na Bliskom Istoku, uspio sam dobiti tek nekoliko šturih činjenica. Koliko su on i Mahmutćehajić proveli na obuci i da li su sudjelovali u borbenim dejstvima, nisam saznao. Rekao mi je da su boravili u kampu za obuku koji se nalazio u Jordanu. Na vrlo strogoj, spartanskoj obuci su se nalazili dobrovoljci iz cijelog svijeta, pored ostalih i neki pripadnici grupe “Baader-Meinhof” iz SR Njemačke.
Boravak dvojice mladih Stočana u Palestini nije mogao proći neopaženo od strane jugoslovenskih i bosanskohercegovačkih obavještajno-sigurnosnih službi. No, policijski tretman dvojice prijatelja i suboraca po povratku u Sarajevo nije bio identičan. Dok je Mahmutćehajić bio podvrgnut oštrim represivnin mjerama, saslušavan je, privođen, oduzet mu je pasoš i onemogućeno napuštanje zemlje, Duraković je prošao praktično neokrznut po povratku sa Bliskog Istoka. Nakon završetka studija imao je neometanu i uspješnu akademsku karijeru, napredovao je do redovnog profesora i postao perspektivan kadar Saveza komunista BiH.
Rusmir Mahmutćehajić nikada javno nije govorio o svom vojničkom iskustvu iz Palestine, niti o problemima koje je imao po povratku u Sarajevo. Prije nekoliko godina je gostujući u Dnevniku na Face TV u jednoj rečenici to samo natuknu govoreći “Kada sam ja išao kao dobrovoljac u Palestinu…”, nakon čega se naglo zaustavio i nastavio govoriti o nekoj sasvim drugoj temi govoriti. On je nakon završetka studija zaposlen kao šef Zavoda za zaštitu na radu, koji je djelovao pri Sarajevskom Univerzitetu. Kasnije je preselio u Osijek gdje je krajem 80-ih postao dekan tamošnjeg Elektrotehničkog fakulteta. Ime mu se pominjalo tokom sudskog Sarajevskog procesa iz 1983. godine grupi koju je predvodio Alija Izetbegović. Bio je jedan od malobrojnih ljudi kojima je Izetbegović povjerio da pročitaju rukopis njegove “Islamske deklaracije”, ali nije bio obuhaćen istragom, niti se na sudu pojavljivao kao svjedok.
Iako se nakon osnivanja Stranke demokratske akcije 1990. sve češće i otvorenije pominjao kao jedan od najvažnijih ljudi iz sjene, Mahmutćehajić nije bio formalni član stranke, niti je sudjelovao u javnim nastupima, mitinzima, javnoj promociji tokom predizborne kampanje. Kasnije će objasniti da je osnovni razlog zbog kojih nije želio učlaniti u SDA bio Adil Zulfikarpašić koji je nakon povratka iz inostranstva u Bosnu i Hercegovinu bio jedan od osnivača i potpredsjednik te stranke. Tvrdio je Mahmutćehajić da je bogatog dugogodišnjeg disidenta u BiH vratila jugoslovenska vojna Kontraobavještajna služba (KOS).
INTELEKTUALAC U POLITICI
Nakon trijumfalne pobjede nacionalnih stranaka na višestranačkim izborima, početkom 1991. godine formirana je Vlada Bosne i Hercegovine u kojoj je Rusmir Mahmutćehajić bi potpredsjednik. Premijer je bio Jure Pelivan, kandidat HDZ-a, poznati bankar koji je sa funkcije guvernera Narodne banke BiH smijenjen tokom afere “Agrokomerc”. Potpredsjednici Vlade uz Mahmutćehajića bili su Muhamed Čengić (SDA) i Miodrag Simović (Srpska demokratska stranka). Tadašnja Televizija Sarajevo je imala običaj povremeno prenositi sjednice Vlade BiH i javnost se mogla uvjeriti o potpunu intelektualnu, oratorsku superiornost Mahmutčehajića u odnosu na sve druge kolege ministre. Sa izuzetkom velikog pisca i intelektualca Vitomira Lukića koji je kao kandidat HDZ-a BiH sve do smrti (maj 1990) bio ministar vjera. Rusmir je govorio precizno i sugestivno, njegove diskusije više su ličila na profesorske ex katedra edukativne časove nego na političke rasprave. Koristio je rječnik kojeg nismo poznavali u prethodnoj političkoj retorici i leksici, pažljivo birao riječi izbjegavajući dnevno-političke fraze, zamorne floskule i predvidive jezičke stereotipe.
Pobliže sam se sa ulogom i utjecajem Rusmira Mahmutćehajića u novoj vlasti upoznao početkom jeseni 1991. godine nakon što smo pokrenuli politički nedjeljnik “Slobodna Bosna” čiji sam bio glavni i odgovorni urednik. Adil Kulenović, direktor preduzeća “Altermedija” koje je bilo naš izdavač, nakon prvog, ili drugog broja kazao mi je da bi mogao doći do “vruće novinarske robe”, prisluškivanih razgovora Radovana Karadžića sa brojnim sugovornicima iz BiH i pogotovo Srbije. Ništa nisam znao o tome, niti je iko od ljudi sa kojima sam u to vrijeme komunicirao takve sadržaje ikada spominjao. Na pitanje od koga bi se moglo tražiti i dobiti te navodne materijale, Kulenović je odgovorio: “Od Rusmira Mahmutćehajića. Njemu se na ruke sve to dostavlja”. Nisam se dalje raspitivao, nego sam ga nestrpljivo požurivao da što prije pokuša doći do tih razgovora koji bi za tek pokrenuti list mogli predstavljati veliki tržišni proboj. “Taktički” sam propustio pitati Kulenovića kako to on kao višegodišnji lojalni partijski činovnik i posljednji portparol SK BiH poznaje Mahmutćehajića i, pogotovo, kako je stekao toliko njegovo povjerenje da mu može tražiti dragocjene dokumente koji su predstavljali obavještajni “top secret” najvišeg stupnja. Vrlo brzo, za dan-dva, Kulenović mi je predao dva-tri lista papira na kojima nisu bili doslovno preneseni stenogrami Karadžićevih telefonskih razgovora, nego je analitički prepričano desetine njegovih iskaza koje je davao u razgovoru sa neimenovanim sugovornicima iz Bosne i pogotovo Srbije, političarima, piscima, oficirima JNA… Lider SDS-a je govorio o odnosima u Bosni i Hercegovini, razgovorima sa drugim političkim liderima, objašnjavao šta su planovi “srpskog naroda” odnosno rukovodstva na čijem je čelu bio.
U prvom narednom broju “Slobodne Bosne” uz uredničke (moje) napomene, pojašnjenja i ograde objavili smo taj dokument i, kako sam pretpostavljao (i priželjkivao) pokrenuli golemu političku pažnju i medijsku raspravu. Tim je povodom na Televiziji Sarajevo urednik Ilija Guzina promptno organizirao debatnu emisiju na temu “nezakonitog prisluškivanja” u kojoj su sudjelovali neki od tadašnjih utjecajnih političara, policajaca, pravnika. Uglavnom, emisija je urednički bila profilirana i voditeljski usmjeravana tako da je nedvosmisleno sugerirala kako su mete prisluškivanja “otuđenog” obavještajnog aparata bili isključivo političari iz SDS, odnosno predstavnici srpskog naroda.
U to vrijeme, dakle u kasnu jesen 1991. godine, nisam mogao ni pretpostaviti da će ti famozni “presretnuti razgovori” imati dalekosežnu, gotovo sudbinsku važnost za budućnost Bosne i Hercegovine. Niti da će njihov sadržaj predstavljati ključni dokaz protiv brojnih osoba, prije svih Radovana Karadžića i njegovih sugovornika, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu.
PATRIOTSKE IGRE
Munir Alibabić, šef Sarajevske službe državne bezbjednosti koja je direktno osmislila i provela ovu operaciju, mnogo godina kasnije će mi otkriti kako se ona operativno-tehnički realizirala. Nakon što je osiguran zakonski osnov (prisluškivanje su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH, predsjednik Vlade BiH i ministar unutrašnjih poslova) za “stavljanje na mjere” – prisluškivanje telefona lidera Srpske demokratske stranke – Alibabić je sa njihovim sadržajem svakodnevno upoznavao vrh Stranke demokratske akcije i njene najviše predstavnike u državnoj vlasti. Audio-materijal i transkripte razgovora on je lično odnosio u stan Rusmira Mahmutćehajića u naselju Alipašino polje, gdje su u noćnim satima okupljao uzak krug najodgovornijih političara. Obično su to bili Alija Izetbegović, član Predsjedništva BiH, Alija Delimustafić, ministar unutrašnjih poslova RBiH, možda i Hasan Čengić, glavni operativac SDA; to će se društvo kasnije nazvati “vojnim krilom Stranke demokratske akcije”. Alibabić mi je kasnije otkrio da se tokom jednog od tih noćnih sastanaka, nakon njegovog završetka, iz jedne od soba u Mahmutćehajićevom stanu pojavio Fahrudin Radončić, tada dopisnik zagrebačkog “Danasa” iz Sarajeva. Šta je on tu tražio i radio, nije mu niko odgovorio.
Rusmira Mahmutćehajića sam upoznao ubrzo nakon objavljivanja u “Slobodnoj Bosni” ovog povjerljivog materijala. U Skupštini Bosne i Hercegovine tokom jednog vikenda u jesen 1991. godine održavao se sastanak parlamentaraca iz bivših jugoslovenskih republika. Prisustvovalo je desetine poslanika u parlamentima Srbije, Hrvatske, Slovenije…Tokom jedne od pauza Mahmutćehajić je sjedio za stolom sa Harisom Silajdžićem, ministrom vanjskih poslova u Vladi Bosne i Hercegovine kojeg je malo ko u Sarajevu viđao nakon što je izabran na tu funkciju. Nešto ranije smo kolega Mensur Čamo i ja radili intervju sa Silajdžićem, što je bio moj prvi susret sa političarem o kojem je sve do angažmana u Stranci demokratske akcije 1990. godine malo ko išta konkretno znao.
Nakon što sam, na Silajdžićev poziv sjeo za njihov stol u holu Skupštine BiH i upoznao se sa Rusmirom Mahmutćehajićem, svjedočio sam njihovom razgovoru o temi koja me potpuno zatekla. Razgovarali su o izvjesnom ljekaru rođenom u Bosni i Hercegovini koji godinama živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama. Zvao se Edib Korkut. Obojica su poznavala doktora Korkuta koji, kako sam tada čuo, živi u Arkansasu. Jedan od njegovih pacijenata, kazao je Silajdžić, je guverner te američke države, po imenu Bill Clinton. “Doktor Korkut je vrlo blizak sa guvernerom Clintonom, liječi njega i članove familije, i rekao mi je da bi on lako mogao biti kandidat Demokratske stranke na narednim izborima za predsjednika Amerike”, kazao je bosanski ministar vanjskih poslova. Složili su se on i Mahmutćehajić da bi to, ukoliko bi se obistinilo, bila velika stvar za Bosnu i Hercegovinu.
Sljedeći moj susret sa Rusmirom Mahmutćehajićem uslijedio je vrlo brzo i bio je krajnje neugodan, na rubu ozbiljnog konflikta. U novembru 1991. godine u Sarajevu se održavao Prvi Kongres Stranke demokratske akcije. Prije toga sam u nekoliko navrata u “Slobodnoj Bosni” oštro i kritički pisao o potezima i politici SDA, njenim problematičnim kadrovima, promašajima, nesnalaženju u delikatnim i izazovnom vremenima. Iz nekih razloga, možda poznanstva sa direktorom Adilom Kulenovićem, Mahmutćehajić je smatrao da smo mi u “Slobodnoj Bosni” “njihovi”, pa je moje kritike doživio lično i kao čin “unutrašnje izdaje”.
Na pauzi Kongresa SDA kada sam prišao da ga pozdravim nastupio je krajnje neprijateljski, agresivno, kao da je već imao unaprijed spremljenu tiradu i repertoar uvreda koje će mi izgovoriti. “Razmišljao sam u posljednje vrijeme o vama Avdiču“(“ć” je teško izgovarao), započeo je, praveći manju pauzu dok se oko nas grupisalo nekoliko stranačkih znatiželjnika. “Dakle, nesporno je da ste pismeni, informirani, pa donekle i obrazovani. I, pitao sam se, zašto onda radite to što radite, odnosno pišete to što objavljujete. I došao sam do nekoliko eventualnih odgovora na to pitanje. Prvi je da ste možda alkoholičar. Drugi je da ste možda homoseksualac. Treći je da ste…”. Nisam dopustio da završi, želio sam se što prije udaljiti. Prije nego što sam to i uradio, samo sam kazao: “Profesore, Mahmutćehajiću, neobično mi laska što ste toliko vremena potrošili razmišljajući o meni i mom ljudskom, medicinskom i profesionalnom profilu. Smatram, međutim, da bi se u ovoj i ovakvoj državi potpredsjednik njezine Vlade morao baviti mnogo ozbiljnijim temama nego što sam ja”.
(Napomena: Ovaj rukopis se ograničio na vrijeme od 1990-1992.godine i ne obuhvata ratni i poratni period tokom kojeg sam izgladio odnose i jedno vrijeme održavao korektne odnose sa Rusmirom Mahmutćehajićem. Tako sam mu u ljeto 1993. godine iz Zenice uputio pismo u kome sam ga upoznao za namjerama rukovodstva tog grada da smijeni “komunističko” rukovodstvo “Željezare” predvođeno direktorom Hamdijom Kulovićem i sugerisao mu da to spriječi. Ne znam koliko je na to utjecalo to pismo, ali Kulović nije smijenjen. Nekoliko mjeseci kasnije Mahmutćehajić je stigao u Zenicu, tada je još uvijek bio potpredsjednik Vlade BiH. Otkrio mi je da naši stručnjaci uz pomoć rukovodstva i radnika Željezare uskoro trebaju početi proizvoditi prvu domaću automatsku pušku.
Bio je veoma ljut kada su mu iz Sarajeva poslali kopirane stranice “Oslobođenja”sa feljtonizirnim memoarima jednog oficira Armije BiH u kojima je pisao o osnivanju Patriotske lige i svojoj ulozi u tome. “Ovi ljudi nisu normalni!”, grmio je ljutito u restoranu hotela “Interkontinental”. “Ispast će po njihovim samohvalisavima sjećanjima da smo mi već 1943. odmah nakon bitke na Sutjesci krenuli u osnivanje Patrioske lige i da Srbima nije preostalo ništa drugo nego da se uz pomoć JNA brane!” Mislim da je nakon toga tražio od uredništva “Oslobođenja” da obustavi objavljivanje “memoara”.
Nekoliko nedjelja kasnije, nakon formiranja Vlade BiH sa Harisom Silajdžićem na čelu, podnio je ostavku. Nakon toga se više nikada nije politički angažirao.)