Potaknuta posljednjim tragičnim događajem koji je zadesio naš grad, ne može a da se ne zapitamo da li je neophodno da svi koji se ističu u svom talentu treba da tragično stradaju, prerano odu, presele se u drugi grad kako bi bili prepoznati, ili im sredina ili okruženje odali priznanje za postignuti uspjeh?
Da li smo fokusirani po automatizmu na nagativne pojave u našem društvu, događaje koji više pobuđuju znatiželju i pažnju, ili pojedince koji svojim djelovanjem krše zakone i koji ne nelegalne načine postižu uspjeh i ,,slavu“, pa smo zanemarili one fine, talentovane, skromne, koji se ne žele istaći, a i okolina ih kao takve ostavi po strani.
Mi u našoj sredini imamo veliki broj učenika i studenata sa prestižnih javnih univerziteta koji se ističu po svom učenju, vladanju, učešću na takmičenjima, postignutim uspjesima, kulturnom i pritojnom ponašanju. Takvim učenicima se vrlo malo poklanja pažnja. Ona je uvijek usmjerena na one koji imaju poteškoće u postizanju uspjeha, probleme s vladanjem, prepoznati po nekulurnom ponašanju i sl. Nepostojanje pravilnika o prepoznavanju učenika sa posebnim postignućem, ne samo u školi nego i u zajednici, i učešće iste te zajednice o stimulisanju takvih učenika kojima se vrlo često volimo pohvaliti, a vrlo malo ili nikako učestvujemo u praćenju i podršci istih, dovodi do toga da samo mogu biti prepoznati probisvijeti, skorojevići, oni u sukobu sa zakonom, i oni koji su potencijalni ,,teret“ društva.
Bilo bi lijepo kada bi naša zajednica učenike i studente koji se ističu po svom uspjehu i vladanju prepoznala, odala priznanje, dala podršku, ali i podstakla iste ali i druge da krenu tim putem.
Nekad nam je samo priznanje da nas je neko primijetio kao posebne i talentovane dovoljna motivacija da nastavimo dalje i bolje, a svakako i društvena potvrda ili bilo koja druga stimulacija.
,,Kada želimo neko ponašanje ili pojavu učiniti češćom, neophodno je kontinnuirano hvaliti kako bi bilo validirano i učinili ga češćim“.
Mr. sc. Edina Osmić-Šadić,
psihoterapeut