Još prije rata, tamo negdje s početka devedesetih, upoznao sam jednog oficira JNA. Bio je obrazovan čovjek. Emancipovan, rekli bi. Imao je solidnu biblioteku. Govorio je ruski i francuski. Bio je, sve u svemu, onaj tip intelektualnog vojničkog kadra kakav je nekada postojao. A onda bi svako jutro, kad bi se s džamije oglasio ezan, znao ispod glasa reći, gotovo kao sebi u bradu: “Eto ga opet, hodža arlauče”.
To mi je ostalo u pamćenju. Ne zbog glasnosti, već zbog normalizacije. Jer, kad ti čovjek koji čita Dostojevskog i Pasternaka s prezirom govori o ezanu, znaj da nije u pitanju zvuk. Nego identitet.
Trideset godina kasnije, Milorad Dodik izgovara isto. Samo glasnije. Samo vulgarno. Samo sa funkcije predsjednika entiteta koji se zove “Republika Srpska”. Samo uz patološki dodatak: “Kad bi se Bošnjaci vratili pravoslavlju, Bosna bi bila srpska”.
To je ista ideološka matrica koja je ’92. godine pokrenula logore, etnička čišćenja, genocid i opsade. Ista ona koja je opravdala zločine riječima: “pa to su poturice, to su ostaci Osmanlija”. Sada, u 2025, to čujemo s govornice, kroz državne institucije, kroz “kulturne” manifestacije. I opet šutimo.
Ali ja neću šutjeti. I vi ne smijete.
Cijeli tekst možete pročitati na:
https://radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/dragan-bursac-dodikova-sociopatija-u-par-rijeci-neka-se-bosnjaci-vrate-pravoslavlju/587574?fbclid=IwY2xjawJ-BENleHRuA2FlbQIxMQBicmlkETFnMEgzNGpwa2JzTFdDU2RmAR4ODJz87jfn_qlHqTpInrT6i0SGTM80QwtkBRKERITm-P1VGW9EicsNHxnA4w_aem_9qZkg8Z4YXjWG0FnK92j6A
Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba