lučajevi u regionu koji su nas sve potresli, i nastavljuju se, s tendencijom da se prelivaju, kako širom Srbije, tako i u našu zemlju, tragedije su, koje lede krv u žilama.
Praćenjem izjava medija, relevantnih institucija, stručnih lica, roditelja i vršnjaka, dolazmo i situaciju da se pitamo kuda ovo sve vodi. Kada analiziramo vrste izjava svih navedenih možemo da zaključimo da imamo neprofesionalne medije koji u težnji za senzacionalizmom, svejsno ili nesvjesno podstiču na dalja krvoprolića, roditelji javnim izražavanjem zabrinutosti šire dalju patologiju vlastitog zanemarivanja djece, misleći valjda da u kući nemaju potencijalnog Kostu.
Vršnjake- koji u rastu i razvoju u porodicama koji opravdavaju i upražnjavaju blud, nemoral, upražnjavaju patološke obrasce ponašanja koja djeca kopiraju, pa se onda čude kad i dijete slijedom odgoja nastavi isto, podstiču vlastitu djecu da jedini kriteriji u mjeri vrijednosti budu novac, položaj, moć, ne mareći kako im vlastita djeca stječu novac, šta gledaju, čime su izloženi, ko su im uzori, i da ukoliko nisu u stanju pomoći djetetu da prevaziđu problem obrate se stručnim licima, kako im dijete ne bi postalo Kosta.
Koga briga za djecu? Šta nam se sad dešava? Čitamo vijesti, ibretimo se, i već smo zaboravili na slučajeve u našem gradu, i druge jer nam već dolaze novi slučajevi koji guraju u zaborav one starije, a isplivavju friškiji.
Opet se vraćamo na roditelje, i na njihovu najveću i najvažniju ulogu u životu njihove djece, i da je tu najveći problem jer zanemarujući vlastito dijete, gdje mu nije omogućno da se razvija i raste u zdravoj sredini, okruženju, i razgovoru; djeca su prepuštena sebi, birajući načine da skrenu pažnju na sebe, izborom ovakvih obrazaca ponašanja na osnovu kojih će dobiti što više lajkova, poruka podrške i emotikona divljenja. Da li smo uopšte svjesni dokle smo dogurali vlastitim propustom, a nadalje nedovoljnim sistemom kažnjavanja?
Nećemo se osvijestiti sve dok ne vratimo i ne pooštrimo sistem kažnjavanja, ali i praćenjem u rastu i razvoju djeteta utvrdimo propuste u odgoju ne podvrgnemo upravo roditelje prevaspitanju ili plaćanju drakonske kazne za propust, koji kroz vlastito dijete utječe negativno i na drugu djecu, te urušava sistem. Da neko, pobogu, počne da snosi odgovornost za propust, kako roditelji, tako i drugi akteri društva, pa i nastavnici i struka koji se oglušavaju o prijave za nasilje, i nikakvo nečinjenje.
Kada smo vidjeli da je neko za neki propust u radu dobio otkaz, disciplinsku, ili neku drugu kaznu? Nikad. Takvo nepostupanje i nereagovanje i dovodi do ovakvih djela i poticanja nasilja i nasilnika.
Mijenjajmo pravilnike i zakone, animirajmo insistitucije da rade svoje posao, kažnjavajmo nepostupanje i nerad otkazom, pooštravajmo kazne za prestupe i prestupnike, osuđujmo zlodjela, dok nismo doživjeli još crnje scenarije i pobrojali još više žrtava…
mr. sci. Edina Osmić-Šadić, psihoterapeut u superviziji