Posljednjih nedjelja zapadna javnost je opsjednuta pitanjem šta se dešava u Putinovoj glavi. Zapadni komentatori nagađaju da li mu ljudi iz užeg okruženja govore cijelu istinu. Da li je bolestan ili je poludio? Da li ga satierujemo u ćošak odakle mu je jedini izlaz da eskalira sukob u svjetski rat?
Trebamo prekinuti sa tom opsesijom prelaska crvene linije i bjesomučnom potragom za savršenom ravnotežom između podrške Ukrajini i izbjegavanja svjetskog rata. Crvena linija nije objektivna činjenica: Putin je stalno pomjera, a mi ga pratimo. Pitanje da li razmjena obavještajnih podataka SAD sa Ukrajinom prelazi Putinovu crvenu liniju potiskuje prostu istinu da je Rusija ta koja je prešla liniju napadom na Ukrajinu. Dakle, umjesto da reagiramo na Putina kao neshvatljivog zlog genija treba da se pozabavimo sobom: šta mi kao „slobodni zapad“ želimo u ovom sukobu?
Trebamo razmotriti dvosmislenost naše podrške Ukrajini sa istom surovom otvorenošću sa kojom razmatramo pozicije Rusije. Trebamo prevazići dvostruke standarde kojima vrjednujemo pravu prirodu evropskog liberalizma. Sjetimo se kako se u zapadnoj liberalnoj tradiciji kolonizacija često pravdala borbom za prava radnika. Joh Lock, veliki prosvjetiteljski filozof i zagovornik ljudskih prava, pravdao je bijele naseljenike koji otimaju zemlju od američkih starosjedilaca čudnim argumentom koji zvuči ljevičarski, naime argumentom protiv prekomjerne privatne svojine. Njegova premisa je da pojedincu treba dozvoliti da posjeduje samo onoliko zemlje koliko je u stanju da koristi produktivno, umjesto velikih komada zemlje koje nije u mogućnosti da koristi (pa ih onda iznajmljuje drugima). U sjevernoj Americi, po njegovom mišljenju, starosjedioci su ogromne površine zemlje koristili uglavnom samo za lov, a bijeli doseljenici koji su željeli koristiti zemlju za intenzivnu poljoprivredu imali su pravo da je preotmu za dobrobit čovječanstva.
U ukrajinskoj krizi, obe strane predstavljaju svoje postupke kao nešto što su naprosto morale učinti: zapad je morao pomoći Ukrajini da ostane slobodna i nezavisna; Rusija je bila prinuđena da vojno intervenira kako bi zaštitila svoju sigurnost. Najnoviji primjer: rusko ministarstvo spoljnih poslova tvrdi da će Rusija biti „primorana da preduzme mjere odmazde“ ako Finska uđe u Nato. Ne, neće biti „primorana“, kao što nije bila „primorana“ da napadne Ukrajinu. To izgleda kao „primoravanje“ samo ako se prihvati čitav niz ideoloških i geopolitičkih pretpostavki na kojima počiva ruska politika.
Te pretpostavke treba pažljivo i analizirati, bez ikakvih tabua. Često se čuje da treba praviti razliku između Putinove politike i velike ruske kulture, ali linija njihovog razdvajanja je mnogo poroznija nego što se čini. Treba odlučno odbaciti ideju da je, poslije višegodišnjih strpljivih pokušaja da ukrajinsku krizu riješi pregovorima, Rusija konačno bila primorana/prinuđena da napadne Ukrajinu – niko nikada nije primoran da napadne neku zemlju. Uzroci problema su mnogo dublji; spreman sam da ih nazovem metafizičkim.
AnatolyChubais, otac ruskih oligarha (on je organizirao ubrzanu privatizaciju Rusije 1992) rekao je 2004: „U posljednja 3 mjeseca ponovo sam pročitao cijelog Dostojevskog. I osjećam gotovo fizičku mržnju prema tom čovjeku. On je svakako genije, ali zbog njegove ideje o Rusima kao posebnim, svetim ljudima, njegovog kulta patnje i lažnih izbora koje stavlja pred svoje junake najradije bih ga rastrgao na komade“. Koliko god da ne volim Chubaisa zbog njegove politike, mislim da je u pravu u vezi sa Dostojevskim, koji je pružio „najdublji“ izraz suprotnosti između Evrope i Rusije: individualizam naspram kolektivnog duha, materijalistički hedonizam naspram duha žrtvovanja.
Rusija invaziju Ukrajine predstavlja kao novi korak u borbi za dekolonizaciju, protiv zapadne globalizacije. U tekstu objavljenom početkom mjeseca Dmitrij Medvedev – bivši predsjednik Rusije, a sada zamjenik sekretara Savjeta sigurnosti Ruske Federacije – piše da „svijet iščekuje kolaps ideje o američko-centričnom svijetu i nastanak novih međunarodnih saveza zasnovanih na pragmatičnim kriterijumima“. (Naravno, „pragmatični kriterijumi“ podrazumjevaju nepoštovanje univerzalnih ljudskih prava.)
Dakle, i mi treba povuči crvene linije, ali tako da jasno pokažu našu solidarnost sa trećim svijetom. Medvjedev predviđa da će zbog rata u Ukrajini „u nekim državama doći do gladi zbog krize sa hranom“ – što je cinizam koji oduzima dah. Ovog mjeseca oko 25 miliona metričkih tona žitarica polako truhne u Odesi, na brodovima ili u silosima, pošto je luku blokirala ruska mornarica. „Svjetski program za hranu Ujedinjenih nacija upozorava da milionima ljudi ‘uskoro prijeti glad’ ukoliko se ponovo ne otvore luke na jugu Ukrajine, zatvorene zbog rata“, piše Newsweek. Evropa obećava da će pomoći Ukrajini da transportuje žito željeznicom i kamionima – ali to očigledno nije dovoljno. Potreban je korak više: jasan zahtjev za otvaranje luka za izvoz žitarica, uključujući slanje vojnih brodova za sigurnu plovidbu. Ne radi se o Ukrajini, već o gladi stotina miliona u Africi i Aziji. Tu treba povući crvenu liniju.
Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov nedavno je rekao: „Zamislite da se rat u Ukrajini dešava u Africi ili na Bliskom istoku. Zamislite da je Ukrajina Palestina. Zamislite da je Rusija Amerika“. Kao što se i očekivalo, poređenje sukoba u Ukrajini sa teškim položajem Palestinaca „uvrijedilo je mnoge Izraelce, koji vjeruju da tu nema sličnosti“, primijetio je Newsweek. „Na primjer, mnogi ističu da je Ukrajina suverena, demokratska zemlja, ali Palestinu ne smatraju državom“. Naravno, Palestina nije država jer joj Izrael poriče pravo da bude država – isto kao što Rusija poriče to pravo Ukrajini. Koliko god su mi primjedbe Lavrova mrske, odajem mu priznanje za vještu manipulaciju istinom.
Liberalni zapad je zaista licemjeran i svoje visoke standarde primjenjuje krajnje selektivno. Ali licemjerje znači da kršite standarde koje ste sami proklamirali, čime se otvarate za inherentnu kritiku – kada kritiziramo liberalni zapad, koristimo njegove vlastite standarde. Ono što Rusija nudi je svijet bez licemjerja – jer je to svet bez globalnih etičkih standarda, gdje se prakticiraju samo pragmatično „poštovanje“ razlika. Vidjeli smo šta to znači kada su talibani, nakon što su preuzeli vlast u Afganistanu, odmah našli zajednički jezik sa Kinom. Kina prihvata novi Afganistan, dok će talibani ignorirati šta Kina radi Ujgurima – to je, u osnovi, ta nova globalizacija koju zagovara Rusija. Jedini način da se odbrani ono što vrijedi sačuvati u našoj liberalnoj tradiciji jeste nemilosrdno insistiranje na njenoj univerzalnosti. Čim primijenimo dvostruke standarde postajemo „pragmatični“, kao Rusija.
Piše: Slavoj Žižek
(TBT, The Guardian)