bdf.brcko@gmail.com

Što se točno događalo u Daytonu: PREGOVORI ZAPELI NA BRČKOM

Završetak rata u Bosni i Hercegovini najvažnije je postignuće Daytonskog sporazuma parafiranog 21. studenoga 1995. u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson pokraj Daytona i službeno potpisanog 14. prosinca te godine u Parizu.

Sporazum je potvrdio teritorijalnu cjelovitost i suverenost Bosne i Hercegovine, ali i uspostavio entitete Federaciju BiH i Republiku Srpsku te vrlo kompliciran državni ustroj zbog kojeg ta zemlja jedva funkcionira, piše Večernji list.

Zato je i ovih dana, kad se obilježavala 25. obljetnica sporazuma, iznova otvoreno pitanje tzv. Daytona 2, odnosno novog miješanja karata u kojem bi se oslabilo entitetske, a ojačalo državne institucije te, što je posebno važno, spriječilo svaki pokušaj odcjepljenja srpskog entiteta. Za to su najviše zainteresirani Bošnjaci, koji bi odbacili etnička načela – na kojima je utemeljen Dayton – i uspostavili jedinstvenu građansku državu. Hrvatima i Srbima takav model nije prihvatljiv. Rusija, koja je prije 25 godina imala minornu ulogu u postizanju mirovnoga sporazuma, sada poručuje da se protivi bilo kakvoj promjeni Daytona.

Politički triler

No bude li se išta događalo s Daytonom, svima je jasno da će glavnu riječ imati Sjedinjene Američke Države, baš kao i prije četvrt stoljeća, kad su predsjednik Bill Clinton i njegova administracija uzeli konce u svoje ruke i okončali rat u “problematičnom kutku Europe”. O tome pothvatu, koji Washington naziva jednim od najizazovnijih diplomatskih pothvata koje su Sjedinjene Države poduzele od kraja hladnog rata, američka je vlada 1997. izradila povjerljivu studiju pod nazivom „The Secret History of Dayton. U.S. Diplomacy and the Bosnia Peace Process 1995“ (Tajna povijest Daytona. Američka diplomacija i mirovni proces u Bosni 1995.) kako bi „daytonski model“ mogli proučavati i primjenjivati budući američki diplomati i kreatori politike. Studija, koja je 2003. deklasificirana te je dostupna svima, temelji se na povjerljivim dokumentima State Departmenta i intervjuima s više od 40 američkih dužnosnika uključenih u daytonske pregovore. Ključni sudionici – tadašnji državni tajnik Warren Christopher, arhitekt Daytona Richard Holbrooke i veleposlanik Christopher Hill – rukopis su pregledali i odobrili.

Studija obuhvaća razdoblje od svibnja do prosinca 1995., ima čak 261 stranicu, podijeljena je u devet poglavlja, a napisana je poput političkog trilera. Opsežni dokument otkriva nam stvarni američki pogled na rat u Hrvatskoj i BiH te na njegove sudionike. Prema State Departmentu, taj su rat pokrenuli Srbi i Hrvati, a žrtve su Muslimani u BiH. Studija otkriva i tri ključna razloga zbog kojih je Clinton odlučio donijeti mir u BiH. Kako se dotad nije mogao pohvaliti većim vanjskopolitičkim uspjesima, a “sukob na Balkanu dodatno je potkopavao američko vodstvo u svijetu”, morao je pokazati međunarodnoj zajednici da je SAD vodeća sila nakon hladnoga rata, političkim protivnicima u zemlji htio je dokazati da je sposoban voditi najmoćniju naciju, a treći je razlog – zaštititi Bošnjake u BiH.

Ulozi su bili visoki te, unatoč rizicima, nije imao izbora. Idealna prilika za diplomatsku akciju ukazala se nakon hrvatske Oluje koja je, unatoč američkim molbama za suzdržavanje, dramatično promijenila situaciju u BiH. Clinton se sa svojim glavnim savjetnicima sastao 7. kolovoza i odlučio da je vrijeme za diplomatsku inicijativu. Jedina točka razilaženja bila je „kakvu bosansku državu tražiti u pregovorima“. Madeleine Albright, koja će u drugom Clintonovu mandatu postati prva žena na mjestu državnog tajnika, priklonila se stajalištu da bi BiH trebalo urediti u skladu s planom Kontaktne skupine (uz SAD, činile su je Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Rusija), a to znači: jedinstvena država „s otprilike 51 prema 49 posto teritorija u korist Muslimana“. Sve manje od toga, smatrali su, „bilo bi jednako ratifikaciji agresije“.

Za glavnog američkog pregovarača imenovan je Richard Holbrooke, koji je tada bio pomoćnik državnog tajnika za europska i kanadska pitanja, a bio je poznat po tome što se u pregovorima služio neobičnom kombinacijom diplomacije, blefiranja i maltretiranja. Uslijedili su tjedni intenzivnih putovanja i brojnih sastanaka američkih delegacija s Franjom Tuđmanom, Slobodanom Miloševićem, Alijom Izetbegovićem i ostalim ondašnjim vođama zaraćenih strana kako bi se pripremio nacrt plana za mirovne pregovore. Za to vrijeme hrvatske i bošnjačke postrojbe u BiH ubrzano su potiskivale srpsku vojsku te je u rujnu 1995. Holbrooke napisao Christopheru da je, „suprotno izvješćima u tisku, vojna ofenziva pomogla mirovnom procesu“.

Američke obavještajne analize pokazivale su, naime, da Srbi više nisu kontrolirali 70 posto, nego 48 posto teritorija. Stoga se postavilo pitanje koliko daleko dopustiti Hrvatima i Muslimanima da vojno napreduju. „Washington i Holbrookeov tim“, piše u studiji, „složili su se da napade na Banju Luku i istočnu Slavoniju treba zabraniti“.
Jedan od razloga bio je to što su se bojali humanitarne katastrofe u Srbiji i eskalacije ratnog sukoba, a iz dokumenta jasno proizlazi još nešto: nisu htjeli dopustiti potpuni poraz Srba jer bi Miloševićev pregovarački položaj bio sasvim oslabljen. Stoga su spriječili pad Banje Luke, a Tuđmanu su obećali da će rješenje istočne Slavonije biti dio mirovnoga sporazuma.

Mirovni pregovori u vojnoj bazi pokraj Daytona počeli su 1. studenoga, a završili 21. studenoga u dramatičnim okolnostima. Prvotno je bilo predviđeno da se sporazum parafira 20. studenoga, no kako su pregovori zapeli na Brčkom, kojeg su Muslimani najprije bili prepustili Srbima, ali su se u zadnji čas predomislili, Daytonu je zaprijetio debakl te su pregovori produljeni na još jedan dan. Prije nego što opišemo tu dramatičnu završnicu nužno je spomenuti još nekoliko američkih pogleda na cijeli proces. Glavna briga hrvatskog predsjednika Tuđmana, ocijenili su Amerikanci, bila je vratiti istočnu Slavoniju, i silom ako je potrebno.

„Tuđman je bio nezainteresiran za gotovo sve osim za istočnu Slavoniju (jedina iznimka bila je vojna ofenziva Federacije). Međutim, SAD je vjerovao da će, s obzirom na to da je Tuđman očajnički želio da Hrvatska bude prihvaćena kao dio Zapadne Europe – što je donosilo financijsku potporu i sudjelovanje u obrambenim programima poput NATO-ova ‘Partnerstva za mir’ – surađivati i na drugim pitanjima sve dok ne dobije povoljno rješenje za istočnu Slavoniju“, piše u studiji.

K tomu, obavještajna služba izvijestila je da će Tuđman „vjerojatno podržati Federaciju kao manje od dva zla“. Kad je riječ o Miloševiću, Amerikanci su procijenili da je srpskom čelniku najvažnije postići dogovor u Daytonu kako bi se SR Jugoslaviji ukinule sankcije i spriječio vojni poraz Srba u BiH. Treću stranu u pregovorima, Bosance, „SAD je želio uvjeriti da dobro razumije njihove žrtve i da te žrtve neće biti zaboravljene“. Amerikanci su procijenili da „oni žele mir, ali ne po svaku cijenu“. Holbrookeov tim imao je i profile glavnih „balkanskih“ pregovarača. Tuđmana su opisivali kao bivšeg generala jugoslavenske vojske zanesenog vojnim pobjedama, sklonog grandioznim idejama o podjeli BiH i povlačenju granica između Istoka i Zapada te mu je bošnjačko-hrvatska Federacija „težak križ koji treba ponijeti“.

Bojeći se da bi mogao ugroziti mirovni plan, usporedili su ga s Crvenom Kraljicom iz „Alice u Zemlji čudesa“. Smatrali su da njegovi stavovi nisu stavovi hrvatske vlade. Miloševića, kojeg su smatrali najodgovornijim za krvoproliće na Balkanu, opisali su kao „balkansku verziju sirijskog Assada – oštrog, neumoljivog pregovarača i nemilosrdnog diktatora nesklonog kompromisima, ali spremnog na sveobuhvatan mir u regiji“.

Okarakterizirali su ga kao „kockara, vođu koji očajnički želi dogovor“, ali i kao „lukavog trgovca tepisima“. Iako sklon inaćenju, bio je lukaviji i realniji od većine srpskih vođa. Ostavljao je dojam šarmantne osobe (bio je „šarmantni stroj s punom opremom“), no smatrali su da razumije jedino jezik sile. Stoga je pregovaračka taktika bila: poigravati se njegovim predrasudama, strahovima i osjećajima, a „glavna je bila njegova mržnja prema Tuđmanu i Karadžiću, koje je smatrao daleko inferiornijima od sebe“.

Nije im promaknula ni njegova sklonost alkoholu. Izetbegovića su opisivali kao nerealnog, nepopustljivog i nepraktičnog, doimao se više kao vođa pokreta. Interno su ga zvali Izzy. „Izzy je devet godina svog života proveo u zatvoru”, napisao je Holbrooke državnom tajniku Christopheru, „on nema razumijevanja za ekonomski razvoj ili modernizaciju, niti ga to zanima. Pokazuje nevjerojatno malo razumijevanja za patnju koju je njegov narod pretrpio, njemu su Bosanci apstrakcija, a ne nekoliko milijuna ljudi koji većinom žele mir“. Kad su pregovori u Daytonu bili poodmakli, Holbrookea je zabrinuo raskol u bosanskom timu, u kojem je Haris Silajdžić bio najrazumniji pregovarač, no Izetbegović i Muhamed Šaćirbegović (Sacirbey) stalno su ga potkopavali pa se Silajdžić katkad ponašao poput „pantere u kavezu“, a postajao je i sve depresivniji. Najveći problem u Daytonu bili su, očekivano, karte – pregovori o teritorijalnom razgraničenju.

„Do tada su ti ljudi bili prilično srdačni jedni prema drugima, ali pogled na karte ih je izluđivao“, svjedočio je Holbrooke.

Srpsko-bošnjački pregovori podsjećali su američki tim na scenu iz filma „Kum“ – na jednoj strani bili su „don Slobo i izopćeni bosanski Srbi“, a na drugoj „don Izzy i Federacija“. U jednom bi trenutku vrištali jedni na druge, a nekoliko minuta poslije moglo ih se vidjeti kako se smješkaju i zajedno šale. Četrnaestog dana Holbrooke je bio vrlo zabrinut zbog sporosti pregovora: Bosanci su mu bili neorganizirani, Milošević neiskren, a Tuđman nezainteresiran.

„Bosanci su prijatelji koji iskušavaju naše strpljenje, Milošević je često izravno lagao o činjenicama ili bi promijenio stav nakon što smo mislili da smo nešto utvrdili, a što se tiče Tuđmana, on je brzo postao kralj Daytona“, zapisao je Holbrooke.

Uskoro će ga prozvati “gospodarom igre” (The Master of the Game). Šesnaestog dana dogodila se drama i u hrvatskom timu. Predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak zaprijetio je ostavkom i odlaskom iz Daytona jer se naljutio na „braću Hrvate iz Zagreba“, objašnjava autor studije i nastavlja: „S istočnom Slavonijom kao nagradom u džepu, Tuđman je bio spreman prepustiti Srbima ključna područja u posavskom džepu u sjeverozapadnoj Bosni (odakle je Zubak). Zubak je inzistirao da se taj teritorij zadrži u Federaciji pa je, u naletu bijesa, najavio da će podnijeti ostavku i napustiti Dayton. Očito je osjećao da je hrvatski predsjednik prodao njega i bosanske Hrvate.“ Holbrooke je Zubaka smatrao problemom tijekom pregovora i „nije imao vremena za njegove ludorije“ pa mu je laknulo kad mu je ministar obrane Gojko Šušak rekao da Zubaka ignorira i da sporazum može potpisati netko drugi iz Federacije. No s time se nisu složili Izetbegović i neki američki članovi tima te su pozvali Zubaka da se vrati natrag. Poslije nekog vremena, nakon što su Tuđman i Šušak razgovarali s njime, Zubak je nevoljko pristao ostati u Daytonu.

Neočekivani Miloševićev ustupak

Te noći Milošević je iznenadio Amerikance neočekivanim ustupkom. Nakon večere posjetio je Holbrookea te izrazio želju da grad Sarajevo ostane jedinstven i da ga dobiju Bosanci. U zamjenu za manje teritorijalne ustupke u sjeverozapadnoj Bosni, Federacija dobiva potpunu kontrolu nad Sarajevom. Holbrooke nije mogao vjerovati da se to događa, da se jednostavnom odlukom rješava jedan od najvećih prijepora, da neće biti etnički podijeljenoga grada. Poslije je shvatio kako je Milošević taj potez povukao razmišljajući o postdaytonskom vremenu – htio je politički oslabiti Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika, koji su se svojim ljudima obvezali da će zadržati kontrolu nad Sarajevom. No taj ustupak ipak nije riješio problem jer je lukavi Milošević iz svoje verzije „ujedinjenog“ Sarajeva izostavio naselje Grbavicu, dijelove brda koja su okruživala grad i tvornicu Volkswagen. Stoga je Izetbegović, iako je reagirao povoljno, „nerazumno odbio Miloševićevu ponudu“.

Miloševića je to razljutilo, ali je održao obećanje da će ustupiti Sarajevo i nastaviti pregovore o drugim područjima. No sve se promijenilo devetnaestog dana pregovora kad je Milošević posve slučajno, došavši na sastanak u Izetbegovićev apartman, iza kauča ugledao pano na kojemu je pisalo da je tijekom daytonskih pregovora “teritorij Federacije povećan sa 50 na 55 posto“. Konsternirani Milošević shvatio je da su njegovi ustupci značili da će srpskom entitetu pripasti manje teritorija nego što je predviđao plan Kontaktne skupine. Bijesan, otišao je ravno u Holbrookeov apartman i požalio se da su ga Amerikanci prevarili. Proteklih dana američka je delegacija, znajući da je Federacija dobila 55 posto teritorija, namjerno uskraćivala taj podatak Miloševiću. „Sve osim 51:49 potpuno je neprihvatljivo“, rekao je Milošević i istaknuo da takav nametnuti dogovor „ne bi mogao preživjeti“. K tomu, Christopher mu je osobno potpisao aranžman 51:49 u Ženevi 1994. godine. Amerikancima nije preostalo ništa drugo nego popustiti. Milošević je ponovno zatražio širi kopneni koridor u sjeveroistočnoj Bosni, u blizini Brčkog, na najtanjem dijelu teritorija Srpske (u vrijeme razgovora koridor je bio širok samo 5 kilometara).

Prema originalnoj mapi Kontaktne skupine iz 1994. godine, posavski koridor sužavao se kod Brčkog na samo tridesetak metara, doslovce na kolnik ispod željezničkog mosta. Amerikancima je bilo jasno da Srbi nikad neće prihvatiti tako uzak „kopneni koridor“, ali Izetbegović je čvrsto inzistirao na njemu podsjećajući svaki put Christophera da je na to osobno pristao 1994. godine. Holbrooke je ipak predložio da se koridor na tome mjestu proširi na 5 kilometara. S time se složio i Silajdžić te je, uz nevoljko odobrenje Alije Izetbegovića, ustupio Srbima grad Brčko. Vrlo brzo ispostavit će se da Izetbegović taj Silajdžićev ustupak nije potpisao, ali dogovor je već bio postignut.

“Trgovina konjima”

Razgovori o kartama nastavljeni su u nedjelju, 19. studenoga, tijekom cijelog dana i noći. Christopher i Holbrooke iskušali su sve pregovaračke kombinacije sastajući se odvojeno s Izetbegovićem ili Miloševićem, pa zajedno s obojicom, ili su pak uključivali Silajdžića i Šaćirbegovića. Tuđman, koji je bio otputovao u Zagreb, te se noći vratio u Dayton pa su se Christopher i Holbrooke sastali i s njime. Oko 23.30 Milošević i Silajdžić došli su u američku konferencijsku sobu kako bi dovršili pregovore o teritoriju. Sastanak je vodio Chris Hill, koji je, kako piše u studiji, „tečno govorio srpsko-hrvatski jezik“. Te pregovore Amerikanci su opisali kao „trgovinu konjima“ u kojoj je Milošević tražio da se vrati rodno mjesto generala Ratka Mladića, a Silajdžić je tražio što više povijesno muslimanskih područja. U jednom trenutku, kad je zatražio grad sa starom džamijom, Milošević je rekao: „Oh, Harise, zar niste čuli da su to idioti (bosanski Srbi) digli u zrak.“

Nešto prije 4 sata ujutro, 20. studenoga, Milošević i Silajdžić rukovali su se, okrenuli Amerikancima i objavili da su se dogovorili. Christopher je otvorio bocu svog omiljenog kalifornijskog chardonnaya, a Silajdžić je otišao po Izetbegovića. Bosanski predsjednik došao je nekoliko minuta poslije, vidno živčan i pospan, odjeven u pidžamu i kaput. U međuvremenu su general Wesley Clark i Chris Hill pomno pregledali kartu i rekli Christopheru kako im ne izgleda da je sve u redu. Hill je otišao po Tuđmana ili po ministra vanjskih poslova Matu Granića jer im je trebalo odobrenje i hrvatske strane. Vratio se s Granićem. Granić je odbio piće i odmah zatražio da vidi kartu. „Nemoguće, nemoguće!“, vikao je udarajući rukom po karti. „Nula, nula, nula šanse da će moj predsjednik to prihvatiti!“ Naglo je otišao u apartman ministra Šuška, a kad se vratio, nastavio je svoju tiradu. Christopher, Holbrooke i Hill nisu očekivali takav bijesni nastup uobičajeno blagog Granića, koji je bio izvan sebe zato što se Silajdžić usudio trgovati teritorijem koje su osvojile hrvatske trupe u ofenzivi na zapadnu Bosnu.
„Dali ste teritorij koji smo mi osvojili!“, vrištao je Granić na Silajdžića. Dok je Granić nervozno koračao, Holbrooke je za mišljenje upitao Izetbegovića, koji je rekao: „Ne mogu prihvatiti ovaj sporazum. Stojim uz naše hrvatske saveznike.“ U tom trenutku eksplodirao je Silajdžić. Njegov ga je predsjednik još jednom potkopao, ovaj put pred Amerikancima, Hrvatima i Miloševićem. „Ne mogu ovo više podnijeti!“, vrisnuo je bacivši papire na stol. Bijesno pogledavajući Izetbegovića, izjurio je iz sobe i otišao u noć.

„Sporazum“ je živio 37 minuta. Kad su malo odspavali, američki pregovarači shvatili su Izetbegovićev postupak. Da je podržao Silajdžića protiv Hrvata, Federacija bi bila osuđena na propast. Christopher i Holbrooke nastavili su razgovore, najprije s Izetbegovićem, a zatim s Miloševićem. Odlučili su pregovore produljiti za još jedan dan. Ne riješe li se stvari do utorka ujutro, daytonski pregovori završili bi neuspjehom. U tom kritičnom trenutku Christopher i Holbrooke odlučili su uključiti predsjednika Clintona. Nazvali su ga i preporučili mu da pritisne Izetbegovića i Tuđmana da prihvate „kartu od 37 minuta“. Christopher je vjerovao da će Clintonov poziv Tuđmanu biti „vrlo učinkovit“ zbog njegove „želje da Hrvatsku učini dijelom Zapadne Europe“.

Clinton je nazvao Tuđmana poslijepodne toga dana i rekao: „Moram reći da sam impresioniran postignućima u pregovorima. (…) Ponovno vas zovem da vas zamolim da vratite mali postotak netradicionalnog hrvatskog teritorija u zapadnoj Bosni kako bi karta bila u skladu s osnovnim teritorijalnim konceptom 51:49.“ Na Clintonovo iznenađenje, Tuđman je rekao da su Hrvati to već predložili te se nadaju kako će se konačni dogovor postići za sat-dva. Zahvalivši Tuđmanu na suradnji, Clinton ga je pozvao da stvari privede kraju. „Moramo se dogovoriti. Ne želimo se vratiti ubijanju“, zaključio je Clinton. Tuđman mu nije rekao da njegov prijedlog ima cijenu – da i Bosanci moraju učiniti neke manje teritorijalne ustupke. Teret je iznova prebačen na „slomljeno sarajevsko vodstvo“. Izetbegovića, koji je bio na rubu kolapsa, Clinton ipak nije nazvao jer je njegova administracija zaključila da pritisak na „Izzyja“ ne bi bio primjeren. U ponedjeljak navečer izgledalo je da će pregovori završiti neuspjehom. Američki glavni tim razgovarao je o sljedećim koracima u mirovnom procesu.

Taj trenutak u studiji je ovako opisan: „Ironično, pomislili su, dobri i loši momci promijenili su uloge u Daytonu. Srbi i Hrvati bili su glavni krivci za rat, a Bosanci su postali glavna zapreka mirovnom sporazumu. Ovo je bio mučan, frustrirajući trenutak za Amerikance. Bosanci, koje je SAD podržao i iz političkih i iz moralnih razloga, činili su se slijepima na činjenicu da je sporazum, iako nesavršen, bio dobar. Doista, bila je to najbolja ponuda koju bi ikad dobili. (…) Je li u američkom nacionalnom interesu bilo traženje mira ako mu strane nisu iskreno predane? I, što je najvažnije, ako Dayton ne uspije, kako bi SAD mogao nadzirati bilo koje buduće pregovore?“ Iako je Holbrooke bio za uzmak ističući da je „ovo kraj naše inicijative“, Christopher je smatrao da SAD treba nastaviti proces kako bi se barem održao prekid vatre i nastavila „shuttle diplomacija“. Amerikanci su zaključili da Bosanci zaslužuju posljednju priliku za kompromis. Te noći postavili su im posljednji ultimatum: imali su jedan sat za odluku, nakon toga konferencija završava.

Preko sigurne telefonske linije Christopher je u 21.30 nazvao Clintona i zatražio njegovo odobrenje. Rekao mu je da postoji velika šansa da neće uspjeti. Dobivši zeleno svjetlo, malo poslije 22 sata Christopher i Holbrooke sastali su se s Izetbegovićem, Silajdžićem i Šaćirbegovićem. Državni tajnik pokušao je uvjeriti Izetbegovića da je sporazum dobar, no on se još uvijek nije htio obvezati. Vidno ljutit, obično suzdržani Christopher povisio je glas i rekao Izetbegoviću da imaju jedan sat za odluku. Pet minuta nakon što su se Christopher i Holbrooke udaljili, Silajdžić je bijesno upao u Holbrookeov apartman. Nije se mogao kontrolirati. “Ti i Christopher sve ste uništili!”, vrisnuo je na Holbrookea. “Nikada nećemo popustiti pred ultimatumom SAD-a, ne možemo ga prihvatiti.” Holbrooke je uzvratio Silajdžiću da su Bosanci dobili 95 posto onoga što su tražili od Daytona i da se SAD neće pokolebati.

Zamolio je Silajdžića da ode i iskoristi sljedećih sat vremena kako bi njegov predsjednik prihvatio konačnu ponudu prije nego što bude prekasno. U 23.30 Šaćirbegović je izvijestio američki tim da će pristati na konačno rješenje, ali samo pod uvjetom da dobiju natrag Brčko. Iako se zahtjev činio nemogućim, Christopheru je to bila zadnja slamka spasa. Oko 2 sata ujutro prenijeli su vijest Miloševiću i rekli mu da je Dayton gotov ako on odmah ne krene u akciju. Milošević se jako uznemirio.
„Ne možete to učiniti“, rekao je gotovo očajno. „Vi ste Sjedinjene Države, ne možete dopustiti da vas Bosna gura na taj način.“ Amerikanci su mu odgovorili kako su učinili sve što su mogli. Kad su se umorni pregovarači probudili u zoru 21. studenoga, tlo je bilo prekriveno svježim snijegom. Na konferenciji za tisak u 11 sati Christopher će objaviti da je „Dayton završio, ali nije propao“. Misleći da su razgovori gotovi, većina pregovarača spakirala je stvari za put. U Bijelu kuću poslana je vijest da su razgovori prekinuti zbog Brčkog. No, Chris Hill ubrzo upada k Holbrookeu i kaže mu da je Milošević otišao posjetiti Tuđmana kako bi mu predložio da njih dvojica potpišu sporazum – s Izetbegovićem ili bez njega.

Holbrooke odmah obavještava Christophera te se svi nalaze na sastanku u 8 sati. Prijedlog im je neprihvatljiv jer sporazum je imao smisla samo ako ga potpišu sve tri strane. Osim toga, nisu htjeli Izetbegovića dovesti u nezgodan položaj. Tijekom sastanka dobivaju informaciju da Milošević stoji sam na snježnom parkiralištu, bez ogrtača, i da želi odmah vidjeti Christophera i Holbrookea. U Holbrookeovu apartmanu, gurnut do ruba ponora, daje svoju konačnu ponudu: da se dogovor o Brčkom odgodi i da se njegov status riješi međunarodnom arbitražom. Christopheru je prijedlog bio prihvatljiv. S njime se složio i Tuđman, koji je rekao da će Amerikanci dobiti mir samo ako sad prisile Izetbegovića. Pristali su. Christopher i Holbrooke otišli su u Izetbegovićev apartman. Za to vrijeme u bazi je čekalo više od 700 novinara, bili su uvjereni da će poslati vijest o neuspjehu.

Kad su Christopher i Holbrooke iznijeli Izetbegoviću najnoviju Miloševićevu ponudu i pozvali ga da je prihvati, nastupila je tišina. Nakon dulje stanke, Izetbegović je promrmljao: „To je nepravedan mir, ali moji ljudi trebaju mir.“ Christopher i Holbrooke odmah su nazvali predsjednika Clintona, koji je rekao da je spreman doletjeti u Dayton kako bi sudjelovao u izjavi, no Holbrooke mu je rekao: „Gospodine predsjedniče, danas ne želite biti ni blizu ovih ljudi. Oni su divlji.“

Krajišnik “pao u komu”

Prije parafiranja sporazuma, s obzirom na to da su se sve tri strane napokon složile o najbitnijim pitanjima, bošnjačka je delegacija još morala žrtvovati 1 posto svoga teritorija kako bi se postigao predviđeni omjer. Milošević je bio oduševljen kad su mu Christopher i Holbrooke prenijeli da je dogovor postignut. Jedva susprežući uzbuđenje, rekao je Christopheru da će njegov portret objesiti u Beogradu. Sporazum je svečano parafiran u 15 sati. Neposredno prije početka ceremonije Milošević je pokazao mape bosanskim Srbima, koji do tog trenutka nisu znali da je Sarajevo poklonio Bošnjacima. Kad je Krajišnik vidio kartu i shvatio da je izgubio ne samo Sarajevo nego i svoju vilu u zapadnoj Bosni, srušio se u nesvijest. Na pitanje što mu se dogodilo, Milošević je ispalio: „Pao je u komu.“

Ogorčeni kartom, ustavom i aneksima, odbili su parafirati Daytonski sporazum te nisu sudjelovali ni u jednom dijelu ceremonije zatvaranja pregovora. Milošević je Amerikancima obećao da će njihov potpis dobiti za tjedan dana. U epilogu ove studije zapisano je: „Sva trojica balkanskih vođa vratila su se kući s većim dijelom onoga što su željela. Tuđman je dobio istočnu Slavoniju, Milošević ublažavanje sankcija, a Bosanci su dobili program opremanja i obuke vojske, više od pedeset posto bosanskog teritorija i ujedinjeno Sarajevo. Međutim, bilo je i ozbiljnih gubitnika, bosanski Srbi odletjeli su iz Daytona imajući na umu sve drugo osim mira. Američki su dužnosnici bili zadovoljni svojim golemim diplomatskim ostvarenjem.“

 

Dnevnik.ba

 

Izdvojeno

PREMINUO ISMET MEŠANOVIĆ-ČUNDRO, BRČANSKA URBANA LEGENDA

Poštovani sugrađani, Obavještavamo vas a je preminu Ismet Mešanović Čundro, brčanska gradska legenda, Vrijeme dženaze bit će naknadno objavljeno. Ostaje da živi u našim sjećanjima. Lahka mu crna...

Kad se već cijepimo, najbolje i da se pricijepimo Srbiji

Sav jad i bijeda bh.društva pokazali su se posljednjih dana. Došli smo do dna u svakom pogledu. Lakrdija oko izbora gradonačelnika Sarajeva nanijela nam je...

ŠTE REĆI A NE ZAPLAKATI: Kako je u Brčkom biran Upravni odbor Javne zdravstvene ustanove “Zdravstveni centar”

„Šta reći, a ne zaplakati?“, možda je najbolja uvodna rečenica za tekst koji se bavi nevjerovatnim zakonskim rješenjima i praktičnim improvizacijama u izboru članova...

U DISTRIKTU TREBA UVESTI „LOCKDOWN“ ILI TOTALNO „ZAKLJUČAVANJE“, ALI, I UVIJEK NEKO ALI…

Jučer je direktor Opšte Bolnice dr. Dušan Stokić, shodno novonastaloj epidemiološkoj situaciji, za HIT TV rekao da je „njegova procjena da bi trebalo uvesti...

TURSKI KONZULAT U BRČKOM JE IZMIŠLJOTINA: Brukamo se, pokazujući koliko malo poznajemo prošlost Distrikta

Dvorana hotela Bosna - Zadužbina Ljubomira Krsmanovića, u kojoj je tobože bio smješten Carski osmanski konzulat u Brčkom.Ovaj nacionalni spomenik, od silne naše brige,...

Kome je iz brčanske Vlasti smetala izložba portreta antifašista iz NOB-a autora Seada Hasanefendića?

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST   Događaji u Brčkom rijetko nalaze adekvatan prostor u entitetskim i općebosanskim medijima; no nedavno se dogodio revizionistički kulturni skandal prvog reda, koji...

Slučaj Nedeljko Tabakovic ili „U ĆUTANJU JE SIGURNOST“.

Zašto građani Brčkog ćute upitao je javno svoje sugrađane na svom gostovanju na BN Televiziji Nedeljko Tabaković, sudija Osnovnog suda u Brčkom. Na državnom...

BRČANSKI ŠIZOFRENI “SENSUS COMMUNIS”

Rezultati istraživanja pokazali su da je u Brčko Distrktu Bosne i Hercegovine došlo do refeudalizacije ekonomskih i socijalnih odnosa, da se društvena struktura uspostavlja...