Slika koju danas daje Bosna i Hercegovina većim je dijelom tmurna: zemlja je u svojim značajnim segmentima disfunkcionalna; institucije države su ili neefikasne ili uopće ne funkcioniraju; ekonomija je i dalje nerazvijena, zemlja se nalazi na začelju Europe; s druge strane je BiH na vrhu europske ljestvice kada je riječ o nezaposlenosti, naročito među mladima; identifikacija s državom je vrlo mala; i ekonomski i politički zemlja uvelike ovisi o podršci i pomoći međunarodne zajednice.
Većina nezavisnih analitičara kao glavne krivce navodi nacionalističke politke vladajućih elitapod čijom su se vladavinom proširile korupcija, nepotizam i klijentelizam.
Te korumpirane nacionalne elite su, uvriježeni je stav, nastale prije svega na osnovu velikog utjecaja takozvanih vanjskih faktora: prije svega susjednih zemalja, Srbije i Hrvatske, ali i drugih: Turske, Saudijske Arabije, Rusije, Kine.
S druge strane se odgovornost pronalazi i u pasivnosti odnosno nedovoljnom (pozitivnom) angažmanu Zapada – Evropske unije i Sjedinjenih Država. S te se strane onda očekuje i rješenje. EU i SAD bi se morale aktivirati, natjerati nacionalne elite triju konstitutivnih naroda na popuštanje tenzija i suradnju. Ponekad se zahtijeva čak i uvođenje neke vrste strane uprave nad BiH, uključujući i mogućnost protektorata.
Deal građana i vlasti
Pritom se, međutim, zanemaruje jedna bitna činjenica: nacionalne i nacionalističke elite Srba, Hrvata i Bošnjaka se u BiH ne održavaju silom na vlasti. U zemlji ne vlada nikakva diktatura. Sve te elite – već duže vrijeme prije svega okupljene oko tri stranke: bošnjačke SDA, hrvatskog HDZ-a i srpskog SNS-a – redovno dobivaju podršku na izborima na svim razinama. Nikoga se ne prisiljava da glasa ovako ili onako, što se formalno-proceduralnog dijela izbora tiče njih redovno nadgledaju strani promatrači i uglavnom nema primjedbi o nekim značajnijim nepravilnostima. Te stranke dakle vladaju jer pobjeđuju na izborima, a pobjeđuju jer to birači tako žele.
Bilo bi arogantno i duboko nedemokratski reći da su svi ti građani svih tih godina samo glupi, podvodljivi ili iracionalo zaslijepljeni nacionalizmom te da samo treba doći neki “veliki brat” izvana i kao malu dječicu ih uzeti za ruku. Što bi onda bilo duboko demokratski, naravno.
Stvarnost je drugačija. Takozvane “mase” nisu zaluđene ili zaslijepljene, nego su nacionalne elite s njima sklopile neku vrstu aranžmana, deala. Naravno da su te elite korumpirane, ali korupcija i klijentelizam prožimaju sve pore društva. Sasvim je uobičajena pojava da se koriste “veze i poznanstva”, i to na svim razinama, bez obzira traži li se posao, ide li se liječniku ili nekome treba prolazna ocjena na fakultetu. Svuda netko nekoga zna, netko nekome progleda kroz prste, netko nekome učini neku uslugu – koju onda, naravno, jednom treba vratiti. Uobičajena formula za to je: „A đe sam tu ja?”. Dosljedna primjena načela pravne države tu zapravo nikome ne odgovara. Pa je ni nema.
Podjela u nacionalne obore, garnirana nacionalizmom i religijskim identitetom, samo olakšava taj sistem. Tako se mogu bolje definirati interesne sfere, omeđiti teritorij nad kojim se ima kontrola.
Zazivanje “stranog faktora”, takozvane međunarodne zajednice, da dođe i razriješi “bosanski čvor”, izraz je infantilne čežnje za nekim novim “babom” koji bi čvrstom ali pravednom rukom zaveo red i nezrele građane izveo na pravi put.
Prije svega u Bosni i Hercegovini je općerašireno mišljenje da bi to bilo na neki način i pravedno rješenje, budući da je zbog stranog utjecaja s jedne, i pasivnosti međunarodne zajednice s druge strane zemlja i došla u sadašnju situaciju.
Izlazak iz samoproglašene nezrelosti
No uz samoproglašenje vlastite nezrelosti to prizivanje rješenja izvana ima još jednu važnu dimenziju: odbijanje preuzmanja odgovornosti – i to kako za događanja u prošlosti tako i prije svega za sadašnjost i budućnost zemlje.
Naravno da je svakoj zemlji, a naročito Bosni i Hercegovini, svaka pomoć izvana dobrodošla. Lakše je nešto mijenjati uz podršku izvana. Ali glavni motor tih promjena, ako se žele, moraju biti sami građani BiH. Oni moraju izaći iz stanja samoproglašene nezrelosti i neodgovornosti i uzeti stvari u svoje ruke. Demokratski način za postizanje toga su izbori, sudjelovanje u oblikovanju političkih opcija i aktivno zalaganje za njih. Demokratija, sloboda i napredak stoje na klimavim nogama ako se oktroiraju izvana. Ne treba čekati da nacionalne elite mijenjaju sistem u kojem su se tako dobro ugnijezdila.
Promjena mora doći iznutra, od samih građana. To nije ni lahko ni bezbolno. Ali je jedino što zemlji otvara put u budućnost, bez održavanja sistema loše beskonačnosti.
(TBT, DW)