Knjiga dr. Fadila Pitića „Sve moje ratne bolnice: Od Maoče do Treskavice“, koja je upravo izašla iz štampe u izdanje Književnog kluba Brčko Distrikta BiH, je jedna od onih knjiga u kojoj autor priča priču o samome sebi i svojoj prošlosti, o sopstvenoj ulozi u ratnim (1992-95.) i postratnim događanjima na prostoru BiH, posebice Brčkog… Ona kao takva pripada žanru memoarske literature koja je u posljednje vrijeme postala veoma popularna, što nije slučajno i bez razloga. Iskustvo rata i traume ratnog iskustva učinile su da prošlosti nije ono što je bilo, a nije više, jer se prošlost kroz traume ratnog iskustva stalno uprisutnjuje u sadašnjosti. Memoari su samo jedan od oblika brisanja granica između prošlosti i sadašnjosti i prizivanja prošlosti u sadašnjost.
Knjiga dr. Pitića je klasičan primjer memoarske literature. Mada ona jednim svojim dijelom sadrži i autobiografske elemente, a u svom naknadnom dotjerivanju neki dijelovi su dobili formu i romansirane autobiografije, što joj daje karakteristike i naivnog eklekticizma i esteticizma, ipak je ona u svojoj suštini memoarsko štivo. U njoj je od najveće važnosti „DOGAĐAJ“ (rat na prostoru BiH) i uloga autora (ratnog hirurga) u tim ratnim i postratnim zbivanjima. Uloga jednog doktora hirurga u ratnim zbivanjima su osnov i razlog pričanja priče. Događaj i uloga autora u tim događanjima daju objektivan značaj ovoj knjizi, a ne neki literarni ili biografski elementi. Memoarskom pričom autor želi dati sopstveno viđenje svoje uloge u tim historijski relevantnim zbivanjima.
Motiv za pisanje ove knjige je svođenje računa nakon jednog traumatičnog ali važnog historijskog vremena. Vremena kada je, pored ostalog, bilo na ispitu ljudsko dostojanstvo, profesionalno poštenje, muška odvažnost i patriotizam. Ispit toga i takvog vremena u mnogome je određivao buduće sammopoštovanje svakog pojedinca učesnika. Stoga i potreba dr. Pitića da ispriča svoju ratnu i postratnu odiseju od Brčkog, Maoče, Gračanice, Tuzle, Treskavice, Orašja i ponovnog povratka u Brčko, Upravo radi očuvanja tog samopoštovanja. Opaska jednog brčanskog državnog funkcionera i političara da dr. Pitić u Brčkom nije dobrodošao je rana koja se morala sanirati. Nepravedna objeda morala se negirati da bi se moglo dalje dostojanstveno živjeti.
Ratna odiseja dr. Pitića naglašeno je subjektivna. Ističu se sopstvene zasluge u ratnim vremenima, stvaranje ratnih bolnica, prve hirurške intervencije nad ranjenicima, liječenje bolesnih i ranjenih. Navode se razlozi odlaska u Gračanicu i ostalih ratnih putešestvija, koje idu od Brčko o Treskavice, uloga HVO-a u tim ratnim zbivanjima kako bi se do kraja razumjela njegova ratna uloga.
Memoari kroz introspekciju strahova, želja i razmišljanja samoga autora o samom događajima omogućavaju da se i sami događaji bolje razumiju. Dr. Pitić bez okolišanja iznosi svoja razmišljanja, strahove, želje, kalkulacije, projekcije dok se nalazio u teškim trenucima u kojima je morao donositi bitne odluke za sebe ali i za druge, a samim tim i za ono što se dešavalo. On nam tako otkriva jednu stvarnost ogoljene ljudske subjektivnost koja se ne može odčitati u modernoj historiografskoj literaturi koja događanja posmatra s aspekta kolektivnog vremena i kolektivnih učesnika tražeći opšte zakonitosti u tim događanjima.
Naravno, ovdje se ne može pretendirati na univerzalnu valjanost Pitićevog narativa niti na opštu suglasnost oko njegovih stavova. Ali to ne umanjuje značaj njegove memoarske ispovijedi kao bitnog izvora razumijevanja pa i istinitosti određenih historijskih događanja. Stoga je ova knjiga, bez obzira na njene moguće manjkavosti, važna, ne samo za njega i njegovu užu i širu porodicu i prijatelje u redifiniranju uloge i značaja dr. Pitića u ratnim i postratnim zbivanjima, nego i kao bitan izvor svakog historiografskog istraživanja ratnih i postranih zbivanja na ovim prostorima.
Iz predgovora E. Pasalića