Koncept “srpskog sveta” nije samo izlizana kopija “ruskog svijeta”. On odražava regionalne ambicije Srbije i, kao što je ruski predsjednik Vladimir Putin koristio ruski koncept da opravda aneksiju Krima 2014. godine, ne bi začudila slična akcija Beograda u, naprimjer, bh. entitetu Republika Srpska”, kaže za Al Jazeeru kaže crnogorski diplomata i profesor Vesko Garčević.
Trenutno je profesor prakse međunarodnih odnosa na Fakultetu za globalne studije Frederick S. Pardee pri Bostonskom univerzitetu, a tokom bogate diplomatske karijere bio je ambasador Crne Gore u Briselu (NATO), Beču (OSCE i druge organizacije) te u Austriji, Belgiji, Luksemburgu i Nizozemskoj.
Navodi kako bi Kosovo i Bosna i Hercegovina vjerovatno platili veliku cijenu da je ruska invazija protekla onako kako je Moskva planirala te da je članstvo u NATO-u Crnu Goru isključilo iz tog kruga ugroženih država.
Kaže kako je zvanična Moskva uspjela zagospodariti političkim, medijskih i duhovnim prostorom Balkana, a naročito u “srpskom svetu”. Dodaje kako se Rusija nalazi u privilegiranoj situaciji da ne mora direktno biti dio regionalnih zbivanja da bi njen interes bio zaštićen.
- Kako komentirate nedavne predsjedničke izbore u Crnoj Gori, na kojima je Jakov Milatović, novo lice iz Pokreta ‘Evropa sad’ (PES) pobijedio višedecenijskog predsjednika Mila Đukanovića? Koliko će novo lice na predsjedničkom mjestu donijeti promjena, kako na unutrašnjem, tako i na vanjskopolitičkom planu (posebno kada je regija u pitanju)?
– Sama pobjeda gospodina Milatovića nije bila iznenađenje, ali je možda bilo iznenađenje razlika između dva kandidata. Postoji više razloga za ovakav ishod.
Kada je Demokratska partija socijalista [DPS] u pitanju, mislim da nije naučila lekciju iz poraza 2020. godine i posljednjeg poraza na lokalnim izborima. Za veliki dio građana DPS je simbol korupcije i vremena koji oni žele da ostave iza sebe. Umjesto unutrašnje reforme, partija se odlučila da igra na kartu identitetskih pitanja kroz forsiranje ekskluzivnog crnogorstva, što je odbilo mnoge bivše glasače, naročito one u centralnom i sjevernom dijelu države. Takva politika nije zatvorila, već je, naprotiv, otvorila dodatni prostor za djelovanje takozvanog inkluzivnog srpstva iz Beograda.
Koliko god da je nova vlast kritična prema onome što je “DPS zaostavština” kada je u pitanju vanjska politika, oni je neće mijenjati, jer od toga ne postoji bolja opcija. Nije tako lako donijeti odluku o izlasku iz NATO-a, na primjer. Osim Demokratskog fronta [DF], nijedna partija u Crnoj Gori ne poteže to pitanje.
Na drugoj strani, nijedna država do sada nije izašla iz Alijanse, čak i kada je imala duboke nesuglasice. Francuska je očigledan primjer za to. Današnja Turska je još jedan primjer. Jasno je da su političke i bezbjednosne koristi ostanka u NATO-u višestruke i eventualni brzopleti izlazak bi samo donio nestabilnost. Slično je i sa odlukom o povlačenju priznanja Kosova, koju je na prvi pogled lakše donijeti, ali je ona povezana sa procesom pregovaranja o članstvu u Evropskoj uniji.
Značajnije je pitanje kako ćemo sprovoditi odluke EU-a ili NATO-a. Hoćemo li, kao što se to nekoliko puta dešavalo prošle godine, pronalaziti strukturalne, pravne i formalne razloge da, na primjer, otežemo sa primjenom sankcija prema Rusiji ili kasnimo sa odlukom o podršci NATO snagama za brzi odgovor.
- Ubrzo su i parlamentarni izbori u Crnoj Gori. Kakve su Vaše prognoze? Koja bi struja mogla prevladati?
– Novi izbori će dovesti do daljeg rasta Pokreta Evropa sad i pada podrške DPS-u. Može se očekivati da, po prvi put nakon 30-ak godina, DPS ne bude pojedinačno najjača partija u Crnoj Gori. Na drugoj strani, PES će se naći u poziciji da, pored predsjednika i gradonačelnika Podgorice, rukovodi vladom, znači da kontroliše gotovo sve poluge vlasti. To je položaj u kojem je bio DPS do 2020. godine. Takva situacija će biti veliki test za PES, ali i crnogorski krhki parlamentarizam. Ne bi bilo dobro da se jedna partokratija zamijeni drugom.
Međutim, meni se čini da je mnogo realnije da će Crna Gora ući u period političke nestabilnosti i demokratskog sazrijevanja. Sa oslabljenim DPS-om i Milom Đukanovićem van politike, glavni motiv koji je držao raznorodne partije zajedno u koaliciji će nestati. Zato će se koalicije lakše formirati, ali će one kraće živjeti i lakše će se razgrađivati.
Istovremeno, PES će morati da se politički jasno profiliše u odnosu na Rusiju, EU, NATO i regionalna pitanja. U pokretu su i oni koji podržavaju evroatlantski kurs Crne Gore, kao i oni koji smatraju da je Rusija najveći crnogorski saveznik. Izbjegavanje osjetljivih pitanja i populizam su donijeli mnogo novih glasova, ali kada jednom budu na vlasti, takav pristup više neće biti moguć. To je postalo jasno već nakon pobjede Milatovića. Njegove prve izjave o Srebrenici i Kosovu su naljutile glasnogovornike “srpskog sveta” u Beogradu, Banjaluci i Crnoj Gori.
- Kako gledate na komentare o utjecaju Rusije na Crnu Goru, na izbore i generalno političku situaciju? Koje su ključne poluge utjecaja Moskve u Crnoj Gori?
– Rusija je uspjela da u prilično mjeri zagospodari političkim, medijskih i duhovnim prostorom u regionu, posebno u “srpskom svetu”, koji je Beograd označio kao sferu svog uticaja, da ne kažem mapu poželjne Srbije. Ona se nalazi u privilegovanoj situaciji da ne mora direktno biti involvirana u regionalna zbivanja da bi njen interes bio zaštićen.
Kremlj svoje interese ostvaruje preko lokalnih, prije svega srpskih, ali ne samo srpskih, političkih aktera i Srpske pravoslavne crkve [SPC]. Uticaj SPC-a na politički život u Crnoj Gori je postao izuzetno jak da se može govoriti o klerikaliziciji javnog prostora do mjere koja nije prisutna ni u Srbiji.
Ruski mediji su treća poluga uticaja. Srbija je vremenom postala sjedište ruske propagande u regionu. Odatle djeluju ne samo Sputnjik ili RT, već i ogranci drugih manje poznatih ruskih medijskih portala. Često informacije koje je kreirala Rusija kasnije preuzimaju lokalni mediji i plasiraju ih kao svoje što dodatno ojačava rusko prisustvo u medijskom prostoru, iako se to tako ne izgleda na prvi pogled.
- Kada već govorimo o Rusiji i njenom utjecaju, koliko su dobri rezultati Ukrajine na bojnom polju utjecali da se na zapadu Balkana ne otvori novo žarište? Vidjeli smo mnoge proruske skupove, priče o grupaciji Wagner…
– Da je invazija Ukrajine protekla onako kako je bilo planirano, to bi vjerovatno ubrzalo postojeće negativne trendove i dovelo do dalje nestabilnosti u regionu. Mislim da bi Kosovo i Bosna i Hercegovina platili veliku cijenu. To bi se vjerovatno dogodilo i sa Crnom Gorom da nije ušla u NATO.
“Srpski svet” nije samo izlizana kopija “ruskog svijeta”, kao što se često predstavlja. Ovaj koncept odražava regionalne ambicije Srbije. Slično kao što je [ruski predsjednik Vladimir] Putin koristio “ruski svijet” da opravda aneksiju Krima 2014. godine u slučaju brze ruske pobjede u Ukrajini, ne bih bio začuđen da je Beograd planirao neku sličnu akciju, na primjer sa Republikom Srpskom.
- Nacionalističke struje u Bosni i Hercegovini se često povezuju s Rusijom. Osim otvorene podrške predsjednika RS-a Milorada Dodika, nedavno su i neki iz bošnjačkih redova počeli govoriti o ‘okretanju Istoku’. Česti su istupi i upozorenja od ruskog ambasadora u Bosni i Hercegovini. Koliko Moskva ugrožava stabilnost Bosne i Hercegovine i kako Zapad može anulirati ruski utjecaj ovdje?
– Ovim što ste spomenuli političare iz bošnjačkih redova samo ste potvrdili moju tezu da nijesu jedino srpski političari ti koji se okreću Rusiji. Moskva i, u posljednje vrijeme, Peking postaju ozbiljne alternative Briselu i Washingtonu. I to ne slučajno. Ovaj razgovor nije dovoljan da se detaljno analiziraju uzroci jačanja ruskog i kineskog uticaja u regionu.
Prije svega, nijesu samo države regiona kasnile sa reformama, već ni EU nije uspjela da održi tempo svog političkog angažovanja. Sjetite se šta se dešavalo tokom pandemije [korona virusa] i početka vakcinacije i kako su Rusija i Kina reagovali, a kako je EU reagovala na pozive da brzo pomogne regionu. Iz sadašnje perspektive je jasno da je, nakon prvih mjeseci nesnalaženja, EU pružila mnogo značajniju pomoć nego Peking i Moskva zajedno, ali je propagandni rat već izgubljen.
Uzmimo Bosnu i Hercegovinu kao primjer. Koliko je ta država čekala da dobije status kandidata za EU, a koliko brzo su ga dobile Ukrajina i Moldavija? Uz puno poštovanje za ove dvije države, jasno je da se radi o političkoj odluci Brisela, a ne o odluci koja je donijeta na osnovu rezultata potencijalnih kandidata.
Poslije 20 godina od Samita u Solunu, region se nalazi isto tako daleko od EU članstva kao sto je bio u Solunu. Kakva je to razočaravajuća poruka regionu i kakvo je to ohrabrenje za Moskvu… Decenije provedene u takozvanom procesu pregovora o članstvu koji sve više liči na nerješivi rebus samo jačaju moć Moskve jer joj pružaju snažnu argumentaciju protiv EU-a.
- Koliko Zapad generalno može, treba i pomaže Balkanu kada je riječ o ruskom utjecaju? Da li bi ubrzani proces u euroatlantske integracije bio ispravno rješenje?
– Ono što je potrebno je revidiranje procesa učlanjenja u EU, a ne njegovo dalje razvodnjavanje predlaganjem “evropske političke zajednice” ili sličnih surogata. Takav pristup slabi kredibilitet EU-a u regionu i zapravo znači da se Brisel odrekao obaveza iz Soluna. Postoji već nekoliko prijedloga kako bi se moglo zemljama regiona ponuditi više kroz proces integrisanja u EU a da se ne ugroze vrijednosti iza kojih stoji Brisel (vladavina prava, borba protiv korupcije).
To može biti model postepenog uključivanja u EU koji bi omogućio da zemlje kandidati uključuju u Uniju u oblastima gdje je harmonizacija završena. Ako se od zemalja regiona očekuje da u potpunosti usklađuju svoju vanjsku i bezbjednosnu politiku sa politikom EU-a, zašto nijesu uključene u proces donošenja tih odluka, makar na način da prisustvuju konsultativnim sastancima kada se te odluke donose? Za ovaj novi pristup je potrebna politička volja EU država, a ta volja manjka.
- S obzirom da ste trenutno profesor u SAD-u, kako gledate na trenutnu američku politiku prema Balkanu, kao i na glasne poruke raznih stranaka da su Amerikanci ‘okupatori’?
– Čini mi se da mnogi u regionu imaju nerealna očekivanja kada je angažovanost SAD-a u pitanju. Američki pristup ima svoju konstantu već duže vrijeme. Priče o “okupaciji” nemaju nikakvog osnova. Zapravo, možemo govoriti o “okupaciji” prostora od drugih aktera koji su iskoristili odsustvo SAD-a iz ovog dijela Evrope.
Početkom ovog stoljeća Washington se postepeno povlači iz regiona, a nakon Solunskog samita 2003. godine EU je preuzela vodeću ulogu. Sadašnja administracija nije odstupila od doktrine selektivnog globalnog angažovanja koju je Barack Obama uveo nakon intervencionizma George W. Busha i Billa Clintona. Iskreno, ovakav pristup odražava ono što Amerikanci žele od njihove zemlje i nije novina u američkoj istoriji. Jednostavno, građani Amerike su se umorili od intervencija i sa neizvjesnošću gledaju šta se može dogoditi u odnosima sa Kinom.
Kao što ste vidjeli, invazija na Ukrajini je ponovo vratila istočnu Evropu u fokus i preusmjerila interesovanja Washingtona na ovaj dio kontinenta, uključujući Balkan. Ipak, budimo iskreni, pojačano američko prisustvo u našem regionu treba gledati u širem okviru odmjeravanja snaga u Evropi. Balkan nije visoko na ljestvici prioriteta i to se neće mnogo promijeniti bilo ko da pobijedi (na američkim predsjedničkim izborima) 2024. godine, osim ako se nešto izuzetno loše ne dogodi u regionu.