Knjiga Enesa Pašalića “Ogledi o Brčkom” plod je dugogodišnjeg promišljanja o gradu

Svijet nije sačinjen, kako mi to volimo da mislimo, od nepromjenjivih stvari, nego od njihove ocjene i vrijednosti koje im dajemo, koje u njega ugrađujemo. U tom smislu knjiga Enesa Pašalića Ogledi o Brčkom plod je dugogodišnjeg promišljanja o gradu, o njegovom razvijanju, ali i stagniranju, u svijetlu historijskih, socioloških, filozofskih i kulturoloških činjenica. Pisci knjiga, naravno, nemaju bolje pamćenje od ostalih pojedinaca, ali važno je da oni proizvode pisano pamćenje, dugoročno pamćenje, pamćenje koje je plod kompariranja uzroka i posljedica onog što zovemo svakodnevlje.

Otuda autorova zapitanost: “Zašto Brčko, koje je iznjedrilo veliki broj uspješnih pojedinaca iz različitih društvenih sfera, sporta, umjetnosti, kulture, privrede, koje ima značajan geostrateški položaj, a u novijoj historiji privilegiran status, nije uspjelo da se izdigne na nivo ozbiljne moderne urbane sredine (grada) koja ima svijest o svome historijskom trajanju, svoje kulturne institucije i svoju elitu koji utjelovljuju i čuvaju identitet i dostojanstvo grada. To Brčko, nažalost, nema.”

Knjiga Ogledi o Brčkom sastavljena je od šest studija: Prisilne migracije u Brčkom, Konačna arbitražna odluka za Brčko, Javna polemika: Milić Pašalić, Spomenici u Brčkom, Normativna snaga faktičkog, Javno mnijenje kao sensus communis u BD BiH.

Pašalićevo interpretiranje procesa u brčanskoj zbilji, propitivanje njihovih uzroka i posljedica jeste jedna vrsta preispitivanja spremnosti socio-filozofije za razmatranje realiteta zbilje u svakodnevici kao iskazu otvorenosti bitka. Stoga ne treba čuditi da Pašalić u tom kontekstu razmatra i političke implikacije koje ne sagledava tek kao puke aporije. Treba podvući da Pašalić ne upada u zamke olahkog interpretiranja procesa koje tretira, niti ih površno kritizira i odbacuje. On im prilazi temeljito koliko je to moguće u aktualnoj divergentnoj zbilji te ukazuje na njezinu kompleksnost u svim segmentima.

Tragajući za odgovorom i uzrocima spoznaje da autentične i istinske vrijednosti grada nemaju svoj kontinuitet kao čvrsta cjelina već egzistiraju samo na marginama, Pašalić u studiji Prisilne migracije u Brčkom ovu pojavu analizira od doseljavanja Slovena na prostore Brčkog, iseljavanja katolika i naseljavanja pravoslavnih Vlaha do islamizacije u osmansko vrijeme. Potom slijedi period doseljavanja muslimana iz Srbije u 19. stoljeću, pa doseljavanje trgovaca u Brčko, a nakon toga njihovo iseljavanje u vrijeme austrougarske okupacije. Od bitnih historijskih činjenica 20. stoljeća Pašalić tretira još i doseljavanje izbjeglica iz Podrinja 1941, protjerivanje Srba i istrebljenje Jevreja u vrijeme NDH, te protjerivanje Bošnjaka i Hrvata 1992. godine.

U ovoj studiji Enes Pašalić dolazi do spoznaje da u Brčkom ne postoji zajednička kultura sjećanja (misli se na zajednicu onih koji se sjećaju svoje zajedničke prošlosti), te izvodi zaključak da je brčanska društvena zajednica podijeljena na više Mi grupa, koje shodno traumatičnim iskustvima prošlosti upražnjavaju praksu selektivnog sjećanja i selektiranog zaborava u ovisnosti da li su pobjednici poraženi, žrtve ili zločinci, počinioci ili svjedoci. Nedostatak snage da kao moderna zajednica raščisti osnovne pojmove i uspostavi modalitet objektiviziranog poimanja prošlosti brčanska multikonfesionalna zajednica dozvolila je da funkcionira na postulatima kulture zaborava Nietzscheovog stada.

U drugoj iznimno bitnoj studiji u ovoj knjizi, Konačna arbitražna odluka za Brčko: između simulakruma i realnosti, obrađen je brčanski socio-kulturni i politički model koji je trebao biti “ogled za ugled” ostalom dijelu BiH, a koji to nije postao između ostalog zato što je Konačna arbitražna odluka nalozima supervizora i etnonacionalnim političkim praksama u bitnom izmijenjena i nastoji se dalje mijenjati. O tome se u javnosti ne govori, iako su posljedice katastrofalne: enormni odlazak mladih iz Brčko distrikta BiH, institucionalna korupcija (u zapošljavanju, u kadrovskoj politici, policiji, tužilaštvu, sudstvu, pa i kulturi), rastakanje bitnih odredbi Konačne arbitražne odluke, a kada se progovori o političkoj praksi i procesima koji bi suverenitet Republike srpske, odnosno entiteta, stavio ispred propisa (zakona) koji su regulirani Konačnom arbitražnom odlukom kojom su entiteti trajno i nepovratno prenijeli ovlasti na unitarnu Vladu Brčko distrikta BiH, kao da se dodirne u osinjak.

Enes Pašalić, dakle, jedan je od rijetkih brčanskih i bh. intelektualaca koji upozorava na puzajuću entitetizaciju Distrikta po pitanju državljanstva, teritorijalne pripadnosti, uvođenja i legaliziranja entitetskih pravnih normi u zakonsku praksu Distrikta (advokati, ljekari, notari). Planirano osnivanje ljekarskih i advokatskih komora Distrikta nije se dogodilo, a advokati i ljekari su se separirali u entitetske komore iako je na snazi nalog supervizora o prestanku važenja entitetskih zakona u Distriktu. Nažalost, Pašalićev javni glas ne čuje se daleko, a bošnjačka i hrvatska politička elita, kojoj bi po prirodi stvari to trebao biti osnovni posao, reagira mlako ili nikako. Bitnost Pašalićevih upozorenja potvrđuje reakcija predsjednika brčanskog SNSD-a Siniše Milića, bivšeg gradonačelnika, a sadašnjeg predsjednika Skupštine, koji se u nekoliko navrata po pomenutim pitanjima upustio u polemiku s Pašalićem, želeći da koliko-toliko otupi suštinu problema.

Ta polemika i argumentacija koju njeni akteri iznose publicirana je u odjeljku Javna polemika: Milić-Pašalić. Polemizira se o “entitetskom državljanstvu u Brčko Distriktu BiH” i “postojanju suvereniteta RS u Brčko distriktu BiH”. Iako se polemika odvijala, za naše prilike, neuobičajeno pristojnim vokabularom, vidljive su potpuno različite pozicije polemičara. Dok je Pašalić neovisni intelektualac izvan bošnjačkih partijskih ešalona, Milić je pragmatični partijski funkcioner, što se vidi iz njegovih nastojanja da određene činjenice zamagli, zataji i da na problem gleda kroz naočale dirigirane SNSD-ovske politike.

Jedna od brčanskih specifičnosti svakako su spomenici u centru grada. Spomenik palim pripadnicima Armije BiH postavljen je ispred Hotela “Posavina”, spomenik poginulim pripadnicima HVO-a ispred zgrade stare vijećnice, a spomenik civilnim žrtvama rata iza vijećnice. Spomenik “srpskim braniocima Brčkog” kod Hotela “Jelena”. Spomenici trima zaraćenim vojskama postavljeni su u krugu od 200 metara. Tadašnji supervizor posebno je naglasio da to rješenje odražava “posebnu prirodu Distrikta”. Pašalić tu “prirodu” preispituje u semantičkom, sintagmatsko-značenjskom i pragmatičnom tumačenju i pokazuje apsurdnost pojednostavljenog pristupa onom što se u Brčkom događalo u ratnom periodu (1992–1995), a samim tim i kulturološkim proizvoljnostima samog značenja spomenika koji bi trebali pomiriti nepomirljivo.

Kad kažemo nepomirljivo, misli se na odnos prema karakteru i ciljevima rata, a samim tim i netačnom napisu na spomeniku srpskim braniocima Brčkog. Haški tribunal uspostavljen je kao “finalni arbitar” koji profilira objektivne istine i spoznaje s obzirom na prirodu rata od 1992. do 1995. godine. On je u presudama koje se tiču ratnog sukoba u Brčkom nedvojbeno utvrdio da se dogodio zločin protiv čovječnosti, civila, nejači, utvrđena su silovanja, te zatvaranje nebošnjaka u konclogor “Luka”. Tom je presudom definirano da je srpska vojska 30. aprila 1992. godine potpomognuta lokalnim paravojnim snagama počinila inkriminirana djela.

Pašalić ističe da se spomenici ne prave za “suvremenike nego za generacije koje dolaze, odnosno za neutralne promatrače koji će možda odlučivati o sudbini Brčkog i BiH. Tada možda neće biti živih sjećanja i neposrednog znanja o onome o čemu spomenici svjedoče. Značenje će se izvoditi iz samih spomenika. A spomenici u Brčkom će se tada razumjeti kao spomenici trima legalnim i legitimnim vojskama koje su vodile ‘građanski rat’, pri čemu su počinile zločine nad civilnim stanovništvom, podjednako i bez razlike. To je danas historijski falsifikat, ali sutra nova stvarnost kodirana u kolektivno sjećanje u obliku javnih spomenika koji će na novi način oblikovati prošlost, a samim tim uticati i na budućnost.”

Brčko je Konačnom arbitražnom odlukom 1999. godine proglašeno Distriktom BiH. Ono je formalno kondominij ili vlasništvo dvaju entiteta koji su, trajno i nepovratno, prenijeli sve svoje ovlasti na unitarnu vladu Distrikta (Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine 2010).

“Distrikt bi trebao u praksi funkcionirati samostalno, s visokim učešćem u indirektnim porezima od 3,5 posto, što godišnje iznosi oko 250 miliona KM budžeta, sa zakonima koje donosi lokalna skupština koja odlučuje kvalificiranom većinom da bi se izbjegao nacionalni veto, a ipak osiguralo učešće svih političkih konstituenata u odlučivanju i eksplicitnom zabranom svake podjele Distrikta na nacionalnoj osnovi. No, u praksi Distrikt se već odavno ‘dejtonizirao’ na dva entiteta (obaveza uzimanja entitetskog državljanstva), tri konstitutivna naroda i tri etno-nacionalne teritorije s dominantnim narodom. Mada je formalno pod suverenitetom države BiH, veze Distrikta s državom gotovo da ne postoje, a s entitetima formalno su ograničene tako da Distrikt biva autarhično i autistično administrativno ostrvo”, ocjena je stanja u Distriktu.

Dalja analiza Pašalića dovodi do zaključka da je “glavni uzrok nazadovanja Distrikta negativna kadrovska selekcija (regrutiranje nesposobnih, a poslušnih na čelne funkcije) u politici i javnoj upravi, politički voluntarizam i nepoštivanje pravne države, a prije svega organizirani i sistemski kriminal i korupcija koji su u direktnoj vezi s vladajućim strankama i njihovim zloupotrebama javnih funkcija. Nema nijednog ozbiljnijeg kapitalnog projekta da nije završio aferom koju je politika ‘pokrila'”.

Nakon pomnog iščitavanja Pašalićeve knjige, dolazi se do zaključka da se, prelamajući u sebi raznovrsne društvene, političke, ekonomske, kulturalne i druge silnice i prijepore, pojam brčanske multikonfesionalne zajednice posve ispraznio od sadržaja i značenja te tako postao svojevrsnom teorijskom himerom pod prismotrom nedosljednih supervizora. Uprkos takvom razvoju, zazivanje funkcionalne zajednice tog tipa nakon dvadeset godina kao da se vraća na javnu scenu, doduše u rijetkim filozofskim, sociologijskim i političkim istupima, koji su, ipak, u simbiozi sa sve čujnijim glasovima mladih koji traže načine i mogućnosti za promjenu nefunkcionalnih i anahronih političkih paradigmi koje ih primoravaju na napuštanje Bosne i Hercegovine. Zbog svega toga treba posegnuti za ovom knjigom, jer nakon nje mnogi procesi i njihove posljedice bivaju jasniji.

Pašalić se drži maksime da treba “govoriti i izreći istinu”, pa je stoga u ovoj knjizi prikazao, u podjednakoj mjeri, jednostavne i zamršene povijesno-sociološko-političke procese u Distriktu koji su traumatični, besperspektivni i zahtijevaju nužnost pomoći Drugog, koji opet, pokazuju iskustva, ne razumije prirodu i suštinu još uvijek trajućeg konflikta. Pašalić pri tome ukazuje i na međusobnu sukobljenost tzv. protektora (sarajevski i brčanski OHR), što zbog različitih koncepata upravljanja procesima u distriktu, što zbog ličnog prestiža. Politička korupcija postaje norma u ponašanju brčanske administracije, ona proizvodi kriminal i profiterstvo. Iako se javna imovina nije smjela otuđivati bez znanja supervizora, ipak je veliki dio prodan ispod tržišnih cijena. Javna je tajna da je za tendere, grantove i zapošljavanje važila tarifa od 10 posto. Niko od tih aktera nije procesuiran. To baca tamnu sjenku i na ulogu čelnika OHR-a koji su u tome ili sudjelovali ili su to aminovali. Konstatacija da je Brčko danas “Potemkinovo selo iza kojeg međunarodna birokratija i lokalni političari kriju jedan neuspješan projekt” razlog je za ozbiljnu zabrinutost, ali i alarm za definitivno pozitivno mijenjanje uspostavljenog stanja.