Posljednjeg dana aprila 1992. srpske snage u Brčkom podigle su Savski most u zrak. Koliko je civila tom prilikom ubijeno, do danas nije poznato. Dijelovi tijela raskomadanih ljudi ležali su ispred Općine, ali i u drugim dijelovima grada. Bio je to uvod u okupaciju najvećeg bosanskohercegovačkog grada na rijeci Savi.
Dva dana poslije, srpske jedinice sa Ljubišom Savićem, zvanim Mauzer, na čelu gmizale su kroz Kolobaru, zauzimajući park oko Bijele džamije. Oni koji su još uvijek ostali u svojim kućama, naivno su posmatrali. Neki su sa obližnjeg solitera bezuspješno pokušavali pružiti otpor. Ubrzo je niz centralnu brčansku džamiju spuštena velika srpska trobojka. Simbol navodne pobjede. Naselje sa bošnjačkom većinom je palo. Tako je počeo rat u Brčkom.
Grad kao logor
Nakon preuzimanja mjesta počinjeni su teški zločini: ubistva, razni oblici mučenja i zlostavljanja. Pljačkala se imovina, uništavali vjerski objekti i protivpravno zatvarani nesrpski civili. Tri gradske džamije – Bijela, Drvena i Savska – srušene su 17. jula. Katolička je crkva opstala u gradu.
Stanovnici Kolobare odvedeni su u obližnju kuću dr. Jusufa Sajdovića. Smještena je prekoputa džamije. Ranije se koristila kao stambeni prostor i ginekološka ordinacija. Tu su dovedeni muškarci, žene i djeca. U nedostatku prostora bili su nagurani. Bilo je vruće i zagušljivo. Električne energije je još uvijek bilo. Povremeno je nestajala. Ipak, ljudi se tu nisu dugo zadržali. Odvedeni su na druge adrese. Žene i djeca u Brezovo Polje, muškarci na druge destinacije. Na kraju u Luku. U najzloglasnijem logoru, kojim je komandovao Goran Jelisić, poznat i kao “srpski Adolf”, nesrpski su civili dovedeni sa raznih mjesta grada i Brezovog Polja.
Osim Luke, zločini su počinjeni i na drugim lokacijama. DTV Partizan je tokom maja korišten za zatočavanje Bošnjaka i Hrvata. Dva minuta pješke od ovog objekta nalazi se hotel Galeb (danas Jelena). Od maja do jula 1992. godine, objekat je korišten za zatočavanje i silovanje žena, te djevojaka nesrpske nacionalnosti. Silovanja su počinjena i u Bolnici, restoranu Westphalia, te kinu Oslobođenje. Između ostalog, civili su bili zatočeni i u kasarni JNA, ali i u autobuskom preduzeću Laser. U Domu zdravlja i Drvenoj džamiji, također, počinjeni su zločini. U protivpravnom držanju civila u Policiji učestvovali su pripadnici srpske TO, te paravojnih formacija iz Bijeljine, Brčkog i Srbije. Najpoznatiji među njima bili su Goran Jelisić i Monika Simonović. Udruženim snagama, njih dvoje je učestvovalo i u zločinima u brčanskom pristaništu.
Kroz Luku je od maja do jula prošlo više od tri hiljade zatočenika nesrpske nacionalnosti. Logoraši su bili smješteni u tri hangara. Za razliku od trećeg hangara, gdje su uglavnom bili muškarci starije životne dobi, u drugom je bilo smješteno dosta žena i djece. U sklopu logora nalazila se i upravna zgrada sa uredima. Tu su vršena isljeđivanja. Ispred tog objekta nalazio se betonski stub. Služio je za vezivanje zatočenika prije premlaćivanja. Za njega su početkom maja Goran Jelisić, Ranko Češić i drugi vezali Ramizu Nazu Bukvić. Tukli su je. Na kraju su je ubili. Tih dana Jelisić je u glavni hangar doveo Stipu Glavočevića. Bio je obliven krvlju. Uho mu je bilo odrezano. Natjerao ga je da klekne usred hangara. Pretukao ga je. Potom je naložio stražaru da puca u mučenika.
Logoraši su spavali na kartonskim kutijama, na svojoj odjeći ili na betonskom podu. Postojao je toalet izvan prostorije. Nije se smio koristiti bez dozvole stražara. Nerijetko su nuždu vršili u posudu koja im se nalazila u hangaru. Dovoljne količine hrane i vode nisu imali. U jednom od hangara je maja 2014. otvorena spomen-soba u znak sjećanja na žrtve ratnih zločina, prvi muzej logoraša u Bosni i Hercegovini.
Osim Luke, “srpski Adolf” je dovodio i ubijao civile u jednom sokaku. Na ulazu u Zanatski centar. Tu je likvidirao Huseina Kršu i Hajrudina Muzurovića. Mjesto egzekucije još uvijek nije obilježeno.
Distrikt kao “rješenje” za sve
Brčko je do kraja rata bilo uništeno. Kako su Srbi formirali logore na svome području, tako su i Bošnjaci i Hrvati na teritorijama koje su oni kontrolisali napravili svoje zatočeničke centre. Prema podacima Saveza logoraša Republike Srpske, logora je bilo i u Gornjem Rahiću, Bijeloj, Maoči, Palanki, ali ne i u Brčkom. Ono je bilo pod potpunom srpskom kontrolom.
Povratnici u naselja Rijeke i Brod svoje kuće u ruševinama nisu mogli prepoznati. Bile su sravnjene sa zemljom. Formiranjem Brčko distrikta BiH međunarodna zajednica je ponudila model multietničke lokalne zajednice koja ima visok stepen autonomije. Date su brojne mogućnosti da se život građana učini što kvalitetnijim. Primjer kako različitosti mogu lijepo funkcionisati. Jedne s drugim ili jedne pored drugih. Sve se dijeli na troje. Međutim, na svakom državnom objektu nalazi se državna zastava. Drugog simbola do zastave i grba Bosne i Hercegovine nema.
Djeca idu zajedno u školu. Đaci uče maternji jezik, ne nameće im se drugi. Svi znaju za Mešu Selimovića i Ivu Andrića. Svaka je obrazovna ustanova donedavno imala svog policajca. Dugo vremena je bogomolje čuvala policija. Sada postoje kamere. Obilježavaju se Ajvatovica i Vidovdan. Nekada se na otvorenom obilježavala hidžretska i proslavljala pravoslavna Nova godina.
Za razliku od ostatka države, grad na Savi je koliko-toliko povratio prijeratnu demografiju. Povratak je bio omogućen. Donacijama su stambeni objekti obnavljani. Ukoliko je neko prije rata radio u državnoj službi, bilo mu je ponuđeno da se vrati na svoje radno mjesto. Sve se činilo da se tragična prošlost prevaziđe. Da se kaže da je Brčko domovina u malom.
Prema mišljenju Edina Jašarevića, profesora bosanskog jezika u Ekonomskoj školi, “nije se mnogo odmaklo od početne zamisli”. Dijelom zbog toga što se, kako kaže, “nije ozbiljnije pristupilo ideji da Brčko preraste balkanske i bosanskohercegovačke okvire”, a dijelom i zbog toga, dodaje, što je “određenim političkim opcijama odgovaralo da Brčko zadrži status beznačajnog provincijskog gradića na putevima koji povezuju neke za njih značajnije regije”.
O ratnim zločinima koji su na ovom prostoru počinjeni, nigdje se ne govori. Prema centralnoj evidenciji nestalih, na području Brčkog još uvijek se traga za 79 nestalih osoba. Identificirano je 298 ljudi. Najstarija žrtva je Vasva Peštalić. Najmlađa je Elizabeta Čeliković. Vasva je u momentu smrti imala 91, Elizabeta 11 godina. Ovih podataka nema u obrazovanju. Prijatelji različitih nacionalnosti o tome ne diskutuju. Zna se ko u koji dio grada zalazi, ko čiju kafanu posjećuje.
Rijeka Brka grad dijeli na dva dijela. Lijevu obalu čine dominantno Bošnjaci. Tu su stacionirani gotovo svi islamski vjerski objekti. Na desnoj se strani nalazi samo jedna bogomolja. Medžlis Islamske zajednice Brčko godinama traži prostor za izgradnju džamije na desnoj obali, u “Š” naselju. Srbi ne daju. Na kraju su iz Medžlisa pristali na to da se objekat i ne gradi u tom naselju. No, mora biti u gradskoj zoni. Blizu mjesta gdje je bila džamija Dizdarija koju su komunističke vlasti srušile 1956. godine.
Iako su Bošnjaci prije rata bili većina na području “Š” naselja, ukazuje glavni imam Medžlisa Mustafa-ef. Gobeljić, oni to danas nisu. I zbog toga je, navodi, učinjen ustupak da se džamija pomjeri u dio grada gdje su Bošnjaci većinsko stanovništvo. Smatra i da bi se gradnjom džamije u blizini lokacije sa koje je ona minula, zapravo nasilnim putem uklonjena, ispravila historijska nepravda načinjena vjernicima.
I pored svih argumenata, kod političara srpske etnije ne postoji spremnost da se ovakva ideja podrži. Islamske bogomolje na tom području još uvijek nema.
Ipak pozitivan primjer
Lokalna boračka organizacija je 1997. u gradu, uz podršku Opštine, podigla spomenik srpskim braniocima Brčkog. Živim i mrtvim. U narodu poznat kao spomenik srpskim oslobodiocima Brčkog. Kad je uspostavljen Distrikt, Skupština je 2003. godine donijela Zakon o spomenicima i simbolima Brčko distrikta BiH. Tako je omogućeno da se istog obima, kao spomenik srpskim borcima, podignu monumenti pripadnicima Armije RBiH i HVO-a.
Civilne žrtve nisu imale takvu privilegiju. Lokalna vlast im nije podigla spomenik. Na Luci se nalazi spomen-ploča na kojoj nije naveden kontekst dešavanja s početka priče. Obrazac koji je sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić prepisala od Brčaka. Ni ona nije dozvolila da se na Kazanima napiše ko je počinitelj zločina. Ni u Distriktu, član komisije srpske etnije nije aminovao da se na simboličnoj ploči, koja se nalazi na zidu hangara, napiše istina. Da su njegove sugrađane bošnjačke i hrvatske etnije ubijale komšije obučene u Karadžićevu uniformu. Na obje strane poricanje zločina.
Ipak, vlast je uspjela sa javne površine ukloniti spomenik Dragoljubu Draži Mihailoviću. Spomenik četničkom komandantu je dovučen iz Vukovara i 1998. instaliran u gradu. Napravljen je u Beogradu 1990. godine. Više puta oštećen, barem jednom srušen. Nalazio se ispred današnje Gradske biblioteke. Uklonjen je i prebačen u Višegrad. Srpska pravoslavna crkva je zbog toga, za izgradnju novog memorijala ovoj kontroverznoj ličnosti, dala parcelu na brčanskom groblju. Tako je zločinac 2004. ponovo vaskrsnuo. Na pravoslavnom svetištu u Srpskoj Varoši. No, to je privatno zemljište. O tome moraju misliti oni koji će sa čiča-Dražom na tom mjestu počivati.
Uprkos svemu ovome, Brčko jeste pozitivan primjer. No, mogao je biti i bolji. Da privuče veći broj investitora. Da zaposli više omladine. Pokrene dijalog o onome šta se dešavalo tih nesretnih devedesetih. Neće biti konsenzusa. Mora se razgovarati. Ponuditi mladima bolje danas. Da ih što manje ode iz grada. Distrikt je davao nadu povratnicima. Simbol je pobjede dobrog nad zlim. Sve što dijeli, to je malograđanski. Ono što povezuje, to je svjetski. Vjerujem da Brčko spaja. Ako bi tu vjeru izgubili, onda ni Bosna i Hercegovina ne bi imala nikakvog smisla.
Izvor: oslobođenje.ba