bdf.brcko@gmail.com

Dešavanja vezano za Ukrajinu su me jako potresla i onda pomislim na svog oca Osmana Osmanovića

Dešavanja vezano za Ukrajinu su me jako potresla i dirnula, a ne mogu i da ne mislim i ne povucem paralelu sa svime sto moj otac prolazi od dana kada je uhapšen na graničnom prelazu u Srbiji u novembru 2019. godine, gdje se i dan danas nalazi.

Divno je koliko solidarnosti i podrške cijeli svijet trenutno pruza Ukrajini, divno je koliko je svijet ujedinjen, a poučno je to sto svijet dize glas na nepravdu i uvodi sankcije, sto se jasno postavljaju granice i time pokazuje koliko je podrška u nevolji BITNA. Jako je bitno jasno i glasno dignuti glas, jako je bitno onome ko djeluje nepravedno pokazati da je to pogrešno i sankcionirati njegovo ponašanje.

Na primjeru Ukrajine možemo da se podsjetimo osnovnih ljudskih vrijednosti, jer mi ne živimo sami, ne smijemo misliti samo na sebe, duzni smo biti pravedni, boriti se za pravdu i djelovati za društvo, pomagati i podržavati druge.

I onda pomislim na svoga oca. Mome ocu se nanosi nepravda, osnovna ljudska prava moga oca su narušena, ovo je jedan očigledan slucaj povrede osnovnih ljudskih prava.

Mome ocu je uzeta sloboda. Moj otac već 2 godine i tri mjeseca sjedi u skučenom prostoru između rešetaka, bez mogućnosti da seta na cistom vazduhu, uživa u zrakama sunca, zelenim površinama, bez mogućnosti da zagrli svoje najmilije, moj otac nije nikada upoznao svoju unuku koja sada ima 2 godine, moj otac nije mogao ispratiti svoga unuka prvi dan škole i pružiti mu podršku, a njegov unuk svaki dan pita gdje mu je deda meda i place za njim.

Moj otac nosi bol i patnju, kakvu ja u njegovim ocima nikada u životu nisam vidjela, nosi je ponosno i snažno, trpeći nepravdu koja mu se nanosi.

Od dana kada je on uhapšen pa do danas ja to ne mogu da shvatim, ne mogu da pojmim da je moguće da se nešto takvo dešava i da nikoga nije briga, da svi šute, ne mogu da vjerujem da niko nije digao glas, pružio podršku i pokazao solidarnost.

Drzavne institucije Bosne i Hercegovine ni u jednom trenutku nisu uradile nista da pomognu mome ocu, barem ne jasno i glasno, nisu uradile ni najmanje od onoga sto su mogle i sto im stoji na raspolaganju.

Ako gledamo na primjeru Ukrajine kako se treba raditi kada je neko u nevolji i kada mu se nanosi nepravda, možemo reci da za moga oca nije urađeno nista.

Brčko, grad u kojem je moj otac rodjen i odrastao, gdje je bio predsjednik omladine, koji je uvijek volio cijelim srcem i u kojem SVI vrlo dobro znaju ko je moj otac, nista nije uradilo. Niko iz Brčkao nije ustao i glasno se zauzeo za moga oca, jasno se zauzeo za nepravdu, niko nije glasno i javno pružio podršku, poduzeo korake, zauzeo se da mu pomogne, ma ni one najmanje korake koji su se mogli poduzeti.

Kada govorim o Bračkom, mislim na one koji imaju moć djelovanja, mislim na vlasti u Brčkom, na one koji bi trebali djelovati.

Ni državne institucije BiH, ni vlasti u Brčkom, ni udruženja u kojima je moj otac bio, niko nije naglas rekao nista, svi šute. Svaki glas koji se čuje, svaki korak koji se napravi može pomoći!

U slučaju moga oca svi šute i sa svojom šutnjom odobravaju. Ja ne mogu, a da ovo ne napišem, jer onda bih bila ista kao oni sto šute, jer onda bi značilo da nisam nista naučila, a naučila sam mnogo. Za mene je spoznaja da svi šute zastrašujuća.

Važno je pomagati drugima u nevolji, važno je biti solidaran, važno je biti pravedan i imati osjećaje za druge, važno je NE ŠUTJETI, jer onda znaš da si čovjek. A na kraju, najvažnije je biti ČOVJEK.

Veliki pozdrav, Anesa

Izdvojeno